U svakoj državi postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada. Pitanje koje se postavlja je kako osigurati da oni koji vladaju ne zloupotrijebe svoju vlast. Kad bi sva vlast bila koncentrirana u rukama jednog čovjeka ili jedne institucije, vrlo su velike šanse da bi se ona pretvorila u tiraniju te osobe/institucije.

Iz tog razloga vlast se dijeli na tri dijela ili grane, a to su: 

    1. izvršna vlast,
    2. zakonodavna vlast,
    3. sudbena vlast.

Da pojasnimo, svaka od navedenih grana nosi dio vlasti, ali ne i svu vlast. Svaka od njih je također uspostavljena na način da pazi što rade druge dvije i zaustavi ih ako pretjeraju na neki način. Možemo to usporediti s tronožnim stolcem. Kada bi ijedna noga stolca bila dulja ili kraća od drugih dviju, odnosno kada bi jedna grana vlasti imala veće ovlasti od drugih dviju – stolac ne bi mogao stajati uspravno. 

Ovo se naziva sistem provjera i ravnoteža, zato što svaka grana provjerava druge dvije i koči ih ako je to potrebno, čime se ostvaruje ravnoteža.

U Republici Hrvatskoj izvršna vlast podijeljena je između Vlade RH i Predsjednika RH. Zakonodavna vlast povjerena je Hrvatskom saboru, a sudovi su nositelji sudbene vlasti. 

Povezanost sudova i Hrvatskog sabora izražava se u ovlasti Hrvatskog sabora da imenuje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također, predsjednik Vrhovnog suda mora jednom godišnje Hrvatskom saboru podnijeti izvješće o stanju sudbene vlasti u protekloj godini. Ovo je jedan od primjera kako naš Ustav provodi sistem provjera i ravnoteža u odnosu između sudbene i zakonodavne vlasti. 

Na ovaj način možemo biti sigurni da će svi, pa tako i oni koji vladaju državom, biti podvrgnuti zakonu i ustavu. Niti jedan čovjek ne smije biti nad drugim čovjekom. Samo ona pravila koja si sama zadajemo smiju biti iznad svih nas. 

Promatrajući svijet oko sebe, a osobito zakone i propise, sudske odluke, ali i svakodnevne probleme, često se javljaju misli kao što su “Gdje je tu pravda?” ili “Ovo je nepravedno!”. 

Ponekad nam se može činiti da su neke odluke, iako se temelje na zakonu, nepravedne. 

Važno je imati na umu kako je „pravda“ veoma kompleksna riječ koju nije jednostavno definirati te da pravo i pravda nisu nužno isti pojmovi. 

Kada bismo imali problem i predstavili ga skupini od sto ljudi, te od njih tražili da ga riješe što je moguće pravednije, oni bi taj problem riješili na vrlo različite načine. 

Ono što se jednoj osobi čini pravedno, drugoj se može činiti potpuno nepravedno. Svačije poimanje pravednog razlikovat će se ovisno o kulturi iz koje dolazi, socijalnim prilikama, vrijednostima, uvjerenjima, itd. Iz tog razloga u društvu, u kojem bi svatko donosio odluke i rješavao probleme isključivo na temelju vlastitog osjećaja pravde, vladao bi kaos. 

Stoga je važno shvatiti da pravo i pravda ne znače isto. Pravo se primjenjuje jednako na sve stanovnike neke države, bez obzira na stajališta, mišljenja i osjećaj pravde. Dok je pravda ideal koji nas treba inspirirati i voditi, pravo je čvrst i stabilan oslonac koji omogućava svakodnevni život. 

Ovo, naravno, ne znači da su pravo i pravda potpuno odvojeni. Bez obzira na naše različitosti, u pravilu postoje određene vrijednosti oko kojih se svi možemo složiti – na primjer svi znamo da nije ispravno krasti ili ubiti. Stoga bi osjećaj pravednosti i morala, koji svatko od nas nosi u sebi, trebao biti kamen temeljac na kojem se izgrađuje pravni poredak.

Da bi netko postao sudac, potrebno je ispuniti niz uvjeta. Za početak mora završiti pravni fakultet, mora položiti pravosudni ispit i imati određen broj godina iskustva ovisno o stupnju suda na koji se želi prijaviti. Također, od 2015. godine svi novi kandidati za suca moraju imati završenu Državnu školu za pravosudne dužnosnike.  

U Republici Hrvatskoj, sve suce, osim predsjednika Vrhovnog suda, imenuje Državno sudbeno vijeće (dalje: DSV). Ono je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti, kako ona ne bi bila pod utjecajem politike, i kako se suci ne bi mijenjali zajedno s promjenom vladajuće stranke. DSV također sudjeluje u osposobljavanju i usavršavanju sudaca i drugog pravosudnog osoblja.

Kako bi se osigurala sudska neovisnost i nepristranost, sudac – jednom kada je imenovan na dužnost – obavlja svoju dužnost stalno. Jednom kada je osoba imenovana za suca njegova dužnost traje do razrješenja, a najkasnije do 70. godine života. To znači da s nje može biti udaljen samo iz točno određenih razloga koji su propisani zakonom. Na taj način mu se omogućava da obavlja svoj posao kvalitetno, bez pritisaka koji bi mogli utjecati na njegovu neovisnost i nepristranost. 

Neovisnost sudaca jamči se na razne načine, pa i time što u obavljanju dužnosti imaju imunitet. To znači da ne mogu biti odgovorni za izraženo mišljenje ili glasovanje prilikom donošenja sudske odluke, osim ako bi time činili kazneno djelo. Primjerice, ako bi neki sudac proglasio Peru Perića krivim, a drugostupanjski sud bi ga oslobodio, sudac koji je procijenio da je Pero kriv i donio takvu presudu, neće za to odgovarati.

Isto tako, ako bi sudac u obavljanju sudačke dužnosti počinio kazneno djelo, ne bi mogao biti pritvoren niti bi mu se mogao odrediti istražni zatvor, u kaznenom postupku, bez odobrenja DSV-a. 

Sudac ne može obavljati službu ili posao koje je zakon odredio kao nespojive sa sudačkom dužnošću. Pa tako ne smije biti odvjetnik ili javni bilježnik, član uprave ili nadzornog odbora trgovačkog društva, niti smije obavljati drugu službu ili posao koji bi mogli utjecati na njegovu samostalnost, nepristranost, neovisnost ili bi umanjivali njegov društveni ugled. 

Sudac ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću. Suci uvijek moraju poštivati Kodeks sudačke etike. Sve navedeno postoji kako bi suci, zbog velike važnosti njihove djelatnosti za živote građana, bili fokusirani na pravilno suđenje te zadržali svoju neovisnost i nepristranost.

Mnogi ljudi imaju pogrešno mišljenje da je sudac iznad zakona i da tumači zakone kako mu je volja prilikom donošenja odluke. Vjeruju kako na odluku suca utječu karakteristike osoba koje se nađu pred njim, kao primjerice izgled, društveni i ekonomski status, ili da on donese odluku, a zatim traži zakonsku odredbu koja bi opravdala takvu odluku. Postoje također oni koji smatraju da sudac može jednostavno odlučiti ne primijeniti zakon u nekim situacijama. Sve navedeno, naravno, nije točno.

Hrvatski sudovi obvezni su suditi na temelju Ustava, prava EU, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava tako da sudac nije iznad zakona, iako možda građani steknu takav dojam iz medija i vijesti. Dakle, on je u svom odlučivanju vezan zakonom onakvim kakav jest, što znači da ne može odlučiti protivno onome što piše u zakonu, niti može ne primijeniti zakon. Sudac može imati svoje mišljenje o zakonu, ali ga mora primijeniti, makar njegovo mišljenje bilo negativno. U suprotnom, kada sudac ne bi poštivao pravo, on bi stegovno odgovarao i posljedično bi bio razriješen sudačke dužnosti.

Sudove u Republici Hrvatskoj dijelimo na redovne i specijalizirane sudove. Specijalizirani sudovi sudit će u određenim postupcima koji se smatraju posebnijima iz razloga što u njima npr. sudjeluju trgovci ili se radi o sporu između građanina i javnopravnog tijela. U Republici Hrvatskoj specijalizirani sudovi su: trgovački sudovi, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, upravni sudovi, Visoki upravni sud Republike Hrvatske i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. 

U svim ostalim postupcima koji ne spadaju u područje djelovanja specijaliziranih sudova, sude redovni sudovi, a to su: općinski sud i županijski sud.

Najviši sud u Republici Hrvatskoj je Vrhovni sud.

U 2020. godini bilo je planirano da s radom započne i Visoki kazneni sud, no u vrijeme pisanja ovoga članka Ustavni sud je odgodio početak njegova rada kako bi utvrdio zadire li rad Visokog kaznenog suda, na način kako je bio predviđen, u ustavni položaj Vrhovnog suda.

Ustavni sud Republike Hrvatske posebna je vrsta suda koja ne spada u strukturu sudbene vlasti. On brine o tome jesu li propisi u skladu s Ustavom i zakonom te odlučuje u povodu ustavnih tužbi. Zbog svoje jedinstvene uloge često ga se naziva „četvrtom granom vlasti“. 

                         Izvor: Središnji državni portal, Ministarstvo pravosuđa; https://pravosudje.gov.hr/UserDocsImages/11208

Redovni sudovi su: 

     • općinski sudovi

Većina postupaka u Republici Hrvatskoj započet će pred jednim od 34 općinska suda. Zato ih i nazivamo sudovima prvog stupnja. 

Pred općinskim sudom mogu se voditi različiti građanski i kazneni postupci. Građanski postupci su svi oni postupci u kojima između dvije osobe nastane spor vezan uz npr. imovinu, vlasništvo, neke ugovorne obveze, ali i obiteljski, radni sporovi i dr. S druge strane kazneni postupci su oni koji se vode u slučaju počinjenja nekog kaznenog djela. 

Unutar općinskih sudova djeluju različiti odjeli zaduženi za određenu vrstu predmeta. Primjerice, unutar Općinskog suda u Zadru djeluju građanski odjel, izvanparnični i ovršni odjel, kazneni odjel, zemljišnoknjižni odjel i prekršajni odjel. Iznimno, u Zagrebu zbog velike količine predmeta nemamo jedan sud s više sudskih odjela, već su kazneni i radni predmeti izdvojeni, te se rješavaju pred dva samostalna suda – to su Općinski kazneni sud i Općinski radni sud.

     • županijski sudovi

Jednom kada postupak pred općinskim sudom završi, velika je vjerojatnost da barem jedna od stranaka u postupku neće biti zadovoljna donesenom odlukom. Da bi se osigurala zakonitost i pravilnost odluka koje se donose u postupcima pred sudom, odnosno da bismo spriječili zlouporabe i donošenje samovoljnih sudskih odluka, Ustav Republike Hrvatske nam jamči pravo na žalbu protiv odluka prvostupanjskih sudova i tijela.

Stoga  će  stranka nakon završetka postupka pred općinskim sudom imati pravo na žalbu, a o njenoj žalbi odlučivat će viši sud tj. sud drugog stupnja – županijski sud. 

U Republici Hrvatskoj ima petnaest županijskih sudova, a njihov glavni zadatak je odlučivati u povodu žalbi na odluke općinskih sudova. 

Specijalizirani sudovi su:

     • trgovački sudovi i Visoki trgovački sud 

Trgovačko pravo razvilo se između trgovaca jer su se među njima počela razvijati određena posebna pravila koja se nisu primjenjivala u odnosima među običnim građanima. Prvenstveno, od trgovaca se zahtijeva veća pažnja i odgovornost, oni su profesionalci, tako da su pravila koja reguliraju odnose među trgovcima obično stroža. 

Tako je nastala potreba za uspostavom posebnih trgovačkih sudova koji će se baviti isključivo sporovima koji nastanu među trgovcima, što uključuje banke, poduzeća i druga trgovačka društva. 

U Republici Hrvatskoj imamo devet trgovačkih sudova – kao sudova prvog stupnja i jedan sud drugog stupnja – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. 

      • upravni sudovi i Visoki upravni sud 

Specifičnost upravnih postupaka jest u tome što se spor pred upravnim sudom vodi između javnopravnog tijela i osobe koja smatra da joj je to javnopravno tijelo povrijedilo neko njezino pravo. Tako, u slučaju da nadležno tijelo odbije izdati građaninu građevinsku dozvolu, taj spor između građanina i nadležnog tijela rješavat će upravni sud. 

U Republici Hrvatskoj postoje četiri upravna suda koja sude kao sudovi prvog stupnja, te jedan Visoki upravni sud Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu koji sudi u povodu žalbi na odluke upravnih sudova. 

     • Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske 

U Republici Hrvatskoj do 1. siječnja 2019. postojali su i prekršajni sudovi, kao vrsta specijaliziranih sudova. Međutim, zbog značajnog smanjenja broja prekršajnih predmeta, odlučilo se provesti spajanje prekršajnih i općinskih sudova na način da prekršajni sudovi kao posebna vrsta sudova više ne postoje, već su postali odjeli unutar općinskih sudova. Jedina iznimka od toga su Općinski prekršajni sud u Zagrebu i Općinski prekršajni sud u Splitu koji i dalje djeluju kao samostalni sudovi.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu zadužen je za odlučivanje u povodu žalbi u prekršajnim predmetima.  

     • Vrhovni sud Republike Hrvatske

Glavni zadatak Vrhovnog suda Republike Hrvatske je osiguravati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih građana. Odnosno, on je zadužen brinuti se da se zakoni primjenjuju jednako na sve, te da suci ne donose različite odluke i ne sude različito. 

Koji sud će voditi postupak, ovisi o predmetu o kojem se raspravlja. Postupci većinom počinju pred općinskim sudovima, a ako se radi o trgovačkom, upravnom ili prekršajnom sporu onda pred specijaliziranim sudom. Za sud pred kojim počinje postupak kažemo da je sud prvog stupnja. U slučaju da stranke odluče podnijeti žalbu, postupak će se nastaviti pred višim sudom – sudom drugog stupnja. U većini slučajeva općinski sud bit će sud prvog stupnja, a županijski će imati ulogu suda drugog stupnja. Međutim, postoje i iznimke kada su oni sudovi prvog stupnja, primjerice kada se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora veća od 12 godina, kazneni postupak počinje pred županijskim sudom. U tom slučaju, Vrhovni sud je zadnji sud kojem se može podnijeti žalba. 

Hijerarhija sudova postoji zato što ponekad suci u donošenju odluke mogu pogriješiti. Ako stranka u nekom slučaju smatra da je sud donio krivu odluku može tražiti da drugi, viši sud provjeri ispravnost te odluke. Naravno, mora se imati neki zakonom propisan razlog za žalbu, u protivnom bi se svatko žalio i sudski procesi bi iznimno dugo trajali.

Ovo je samo kratki prikaz ustrojstva sudova; to ne znači da se postupci uvijek ovako odvijaju i/ili samo na ovaj način, a sva odstupanja propisana su zakonima.

S obzirom da postoje različiti sudovi, postoje i različiti sudski postupci: građanski, kazneni, upravni, trgovački i prekršajni. Svaki od njih ima svoja pravila po kojima se provodi suđenje, a ona su navedena u odgovarajućim procesnim zakonima, kao što su  Zakon o kaznenom postupku, Zakon o parničnom postupku ili Zakon o upravnim sporovima. S obzirom na predmet oko kojeg se treba voditi spor, postupak će se voditi pred odgovarajućim sudom i prema pravilima za tu vrstu postupka.

Sva suđenja u Republici Hrvatskoj su javna što znači da im svatko može prisustvovati. Uloga sudjelovanja javnosti je višestruka. S jedne strane ona je preventivna, jer svatko može vidjeti koja sankcija ga čeka u slučaju kršenja zakona. S druge strane, samo prisutstvo nepristrane treće osobe predstavlja određeno jamstvo da će sudac provoditi postupak na zakonit način – služi kao kontrolni mehanizam. 

Od ovog pravila postoje određene iznimke kada će javnost biti isključena, zbog zaštite određenih osjetljivih skupina – npr. kada u postupku sudjeluju djeca, žrtve određenih kaznenih djela, kada se radi o nekoj vojnoj tajni i slično.

Sudovi postoje upravo iz razloga da bi pružili pravnu zaštitu svakom pojedincu čija su prava povrijeđena ili ugrožena. Međutim, odvjetnički i sudski troškovi često mogu doseći jako visoke iznose i ponekad mogu biti prepreka traženju sudske zaštite osobama sa slabijim financijskim mogućnostima. Kako bi svima od nas, bez obzira na naše materijalne prilike bilo moguće tražiti zaštitu naših prava, besplatnu pravnu pomoć moguće je potražiti na nekoliko mjesta. 

U sklopu pravnih fakulteta u Zagrebu, Splitu i Osijeku djeluju pravne klinike koje pružaju tzv. primarnu pravnu pomoć. One mogu građanima davati pravna mišljenja i pravne savjete o njihovim pravima i načinu na koji da ih ostvare, ali ih ne mogu zastupati pred sudom. Osim pravnih klinika, pravnu pomoć pružaju i neke udruge, a popis svih pružatelja primarne pravne pomoći dostupan je na mrežnim stranicama Ministarstva pravosuđa. 

Također postoji tzv. sekundarna pravna pomoć, koja se realizira u vidu ostvarenja prava na besplatnog odvjetnika i/ili oslobođenja od plaćanja sudskih troškova i pristojbi. Više informacija o tome može se dobiti u Gradskom uredu za opću upravu, Sektoru za besplatnu pravnu pomoć. 

Osim njih, besplatnu pravnu pomoć pruža i Hrvatska odvjetnička komora. Važno je naglasiti da su uvjeti i postupak za ostvarivanje besplatne pravne pomoći precizno definirani Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći.

Kada govorimo o sudbenoj vlasti, važno je spomenuti i Državno odvjetništvo. 

Naime, državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo. Njegov glavni zadatak je pokretanje i vođenje postupaka protiv počinitelja kaznenih djela i zastupanje Republike Hrvatske u sudskim i upravnim postupcima. 

Uloga Državnog odvjetništva je štititi javni interes. Primjerice, kada neka osoba počini ubojstvo, državi je u interesu da zaštiti sve ostale građane, a tu onda nastupa državni odvjetnik koji će, u ime države, pred kaznenim sudom voditi postupak protiv tog počinitelja. 

Ono se sastoji od 25 općinskih državnih odvjetništva, 15 županijskih državnih odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) te Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

Na čelu Državnog odvjetništva nalazi se Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Glavni državni odvjetnik je odgovoran za rad cjelokupnog državnog odvjetništva, upravlja državnim odvjetništvom i zastupa ga. Njega imenuje Sabor na prijedlog Vlade te je dužan podnositi godišnje izvješće Saboru o radu Državnog odvjetništva.

Sve ovlasti, ustrojstvo, sastav i načini rada, uređeni su Zakonom o državnom odvjetništvu.

Suci porotnici, odnosno suci laici postoje u našem pravnom sustavu, ali ni približno kao u britanskom ili američkom pravnom sustavu. Prema Zakonu o kaznenom postupku, općinski sudovi, u pravilu, sude u vijećima sudaca koja su sastavljena od jednog suca profesionalca i dva suca porotnika. To je jedina situaciju u kojoj nalazimo porotu u Hrvatskoj. Nećemo se baviti ulogom same porote, ali ona odudara od one koja se može vidjeti u serijama i filmovima, a kakva postoji u angloameričkom pravnom sustavu.

Arbitraža je način rješavanja sporova izvan suda, gdje stranke sporazumno iznose svoj spor pred određene osobe koje same izabiru – arbitre. Odluka koju arbitri donose naziva se arbitražnim pravorijekom i obvezujuća je za stranke. U Hrvatskoj pri Hrvatskoj gospodarskoj komori postoji Stalno arbitražno sudište, kojem se stranke mogu obratiti u slučaju da odluče svoj spor riješiti arbitražom. Međutim, one to ne moraju napraviti, već mogu i same izabrati arbitre (suce), odrediti pravila postupka, gdje će se arbitraža održavati i slično. Prednost arbitraže je brzina rješavanja sporova, mogućnost imenovanja arbitara, fleksibilnost postupka, tajnost. S druge strane, arbitraža je skuplja od postupka pred redovnim, državnim sudom. Ona je detaljnije uređena Zakonom o arbitraži.

Sud Europske unije, smješten u Luxembourgu, ima zadaću tumačenja propisa Europske unije i ujednačavanja njihove primjene. Primjerice, kada Europska unija donese neku uredbu, ona obvezuje sve države članice i one ju moraju primjenjivati. Kada sudovi nisu sigurni kako je primijeniti, obraćaju se Sudu EU koji im daje tumačenje. Također, odluke tog suda su obvezujuće za sve države članice, pa ih domaći sudovi moraju poštivati. Prema tome, kada npr. sud iz Njemačke zatraži tumačenje nekog propisa EU, odluka koju Sud EU donese odnosit će se na sve države članice u istim predmetima. Na taj način Sud EU osigurava da se svi propisi primjenjuju jednako u svim državama članicama. Osim toga, on brine o tome da sve institucije EU funkcioniraju kako treba i da svi akti koje donose budu u skladu s Ugovorima EU i temeljnim pravima. 

S druge strane, Europski sud za ljudska prava, smješten u Strasbourgu, osnovan je od strane Vijeća Europe. Vijeće Europe je međunarodna organizacija koju čini 47 država šire europske regije pa su osim europskih država članice i Turska, Armenija, Moldavija, itd. Vijeće Europe je 1950. godine usvojilo Konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, a zadatak Suda je osigurati da države poštuju prava i jamstva koja se štite tom Konvencijom. Sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve potrebne mjere da se presuda izvrši i da osigura da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti.  

Knjige i članci

SMERDEL, Branko; Ustavno uređenje europske Hrvatske; Narodne novine, Zagreb, 2013.

 Pravni akti 

Ustav Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000,          28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014.

Zakon o arbitraži, „Narodne novine“, br. 88/2001.

Zakon o državnom odvjetništvu, „Narodne novine“, br. 67/2018.

Zakon o sudovima, „Narodne novine“, br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019.

Internetske stranice 

Vrhovni sud Republike Hrvatske; www.vsrh.hr

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske; www.dorh.hr

Ministarstvo pravosuđa; https://pravosudje.gov.hr