Više informacija o projektu
„Temelj svake države je obrazovanje mladih.“
— Dioniz
Nakon što smo projekt Financijskog i pravnog opismenjavanja započeli s granom ustavnog prava koja je temelj za razumijevanje države i javne vlasti, nastavljamo sa serijom o europskom pravu.
Mi vjerujemo da bi svaki naš sugrađanin trebao poznavati svoj Ustav, ali isto tako i osnove pravnog poretka Europske unije. Hrvatska kao članica Unije sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, i svi mi živimo ne samo pod domaćim zakonima, nego i pod pravom EU.
Kažu da je francuski državnik Charles de Gaulle rekao: „Politika je preozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima.“ Građani bi doista trebali biti aktivni članovi svoga društva, no zato je prvo potrebno znanje. Stoga preuzmi svoju ulogu i s nama nauči više o Europskoj uniji!
FIPO #2 (2020./2021.)
Voditelji: Stjepan Gvozdić, Jakov Maričić
Članovi tima: Petar Alerić, Tihana Barlek, Alen Ivanović, Ivan Klasan, Matija Markušić, Ana Milčetić, Maro Perić, Petra Pinjuh
Znate i da u slučaju da vam netko ugrozi neku
vašu temeljnu slobodu, nemate pravo da se sami obračunavate, već imate zaštitu države da spriječi ugrožavanje vaših
prava i uspostavi mir u zajednici. Zato postoji sud, pa kad se
pojave sukobi u zajednici, konačno i autoritativno rješenje izreći će neki
sudac u ime Republike Hrvatske.
No znate li da vam državljanstvo RH automatski
daje i status građanina Europske unije? Ako pak niste sigurni što vam
taj status daje u svakodnevnom životu – sve odgovore možete pronaći u ovom
tekstu.
Vi najvjerojatnije nemate pravo biti kandidat za
Predsjednika SAD-a (osim ako doista već 14 godina prebivate u SAD-u i
ispunjavate ostale uvjete). To naime nije ničije ljudsko pravo, to je jedno
političko pravo onih američkih državljana koji ispunjavaju zakonske uvjete. S
druge strane, vi sasvim neosporno imate pravo na poštivanje svog
privatnog života ili pravo da vas svatko smatra nedužnim do pravomoćne
osuđujuće presude.
Prava koja imaju svi ljudi, neovisno imaju li
hrvatsko državljanstvo, ili čak nemaju državljanstvo nijedne države, prava su
koja imamo samo zato što smo ljudska bića. To su osnovna ljudska
prava poput prava na život i dostojanstvo, slobode misli i savjesti,
slobode govora i vjeroispovijesti, prava na kretanje i na rad i drugih. Ta su
prava univerzalna, a to znači da ih imaju svi ljudi – bez obzira ne samo
na državljanstvo, nego i na spol i podrijetlo, obrazovanje i zanimanje,
invaliditet i starost, ili bilo koju drugu osobinu. Ljudska prava moraju se priznati
baš svakoj osobi.
Ova prava poštuju u nekoj mjeri skoro sve države
svijeta – one su temelj Ujedinjenih naroda i sve članice UN-a moraju ih
priznavati i pružati zaštitu svima u slučajevima kad se ta prava krše. Velika
većina država navodi ljudska prava u svojim ustavima i tu opisuje što
ona uključuju i pod kojim uvjetima se smiju ograničiti. (Primjerice,
sloboda kretanja po skoro svim ustavima smije se ograničiti radi zaštite
zdravlja, kao za trajanja pandemije.) I naš Ustav gotovo polovicu svojih
članaka posvećuje raznim ljudskim pravima.
No osim u ustavima, ljudska prava su opisana u
međunarodnim sporazumima. Jedan od najstarijih je Opća deklaracija o
ljudskim pravima iz 1948. koju su usvojili Ujedinjeni narodi. Njezin prvi
članak glasi: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu
i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima
postupati u duhu bratstva“, a dalje navodi tzv. katalog pojedinih ljudskih
prava.
Za nas je puno bitnija Europska konvencija za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. jer je ona ustanovila i
sud kojem se pojedinci mogu obratiti. To je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Konvencija isto ima katalog prava,
ali uz njega i mehanizam zaštite tih prava, odnosno Sud.
Važno je zapamtiti da Konvencija (ni Sud u
Strasbourgu) nije propis (odnosno tijelo) Europske unije – oni su zapravo
stariji od nje. Konvenciju su donijele članice Vijeća Europe, a to je
posebna međunarodna organizacija s 47 članica – uključuje svih 27 članica EU,
ali i Norvešku, Tursku, Island, Moldaviju i druge.
Treći značajan dokument, i najnoviji od svih, jest
Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2009. Ona ne donosi neke
revolucionarne promjene u odnosu na Konvenciju (i u mnogim pitanjima se oslanja
na nju i na 70-godišnju tradiciju Suda u Strasbourgu), ali ipak ima neke razlike.
Europska je konvencija od svog nastanka mnogo
puta mijenjana (na primjer, u 80-im je smrtna kazna ukinuta u
mirnodopsko vrijeme, a 2000-ih bezuvjetno, i u ratu i u miru). Konvencija se
mijenja tako da joj se doda tekst na kraju koji se naziva protokol. No
nisu sve države usvojile sve protokole pa ne važi jednak tekst u svima, a neki
protokoli su ukidali neke druge, te je sve skupa postalo manje pregledno.
Jedan od razloga za donošenje Povelje EU je
upravo kako bi se prava koja već postoje učinila vidljivijima, da bi
svatko od nas mogao lako saznati i na jednom mjestu pronaći katalog temeljnih
prava koja mu pripadaju. Za razliku od Europske konvencije koja je slagana
onako kako su prilike dozvoljavale (pa je pravo na privatno vlasništvo uneseno
tek Prvim protokolom nakon pada komunizma u Istočnoj Europi jer prije toga
države jednostavno nisu htjele), u Povelji EU prava su poredana smisleno
i podijeljena u šest logičnih cjelina. Također su u nju unesene neke izmjene kako
bi se pratio napredak tehnologije i društva.
Primjerice, pravo na tjelesni i duhovni
integritet osobe po Povelji EU sad uključuje i zabranu kloniranja ljudskog
bića i zabranu korištenja dijelova tijela za financijsku korist, a prava u
vezi s radnim odnosom također su proširena, pa se navodi i pravo na pristup
službama za zapošljavanje i zaštita u slučaju neopravdanog otkaza. Zbog razvoja
novih tehnologija zaštita osobnih podataka postala je temeljno pravo, a
Povelja navodi i pravo na pristup informacijama i dokumentima javne vlasti te
pravo na dobru upravu.
Vidimo da se jedno te isto naše pravo može
opisati i štititi na različitim razinama:
·
na razini države – ustavom i zakonima,
·
na razini EU – Poveljom EU,
·
na razini Vijeća Europe – Europskom konvencijom.
Pritom se svaki od tih dokumenata primjenjuje u različitim situacijama, koje se nekad mogu i preklapati. Državni propisi obvezuju sva tijela vlasti države koja ih je donijela, Europska konvencija obvezuje države koje su ju prihvatile, a Povelja EU obvezuje tijela EU (ali i države kad primjenjuju pravo Unije). Ovo vam se može činiti nepotrebnim, no zapravo je velika prednost. Sve se razine međusobno prate i nadopunjuju, te utječu na cjelokupni razvoj zaštite temeljnih sloboda čovjeka i građanina.
Preambula
Narodi Europe, stvarajući sve tješnje povezanu uniju među sobom, odlučni su dijeliti miroljubivu budućnost utemeljenu na zajedničkim vrijednostima.
Svjesna svojeg duhovnog i moralnog nasljeđa, Unija se temelji na nedjeljivim, univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti; ona se temelji na načelima demokracije i vladavine prava. Ona pojedinca postavlja u središte svojeg djelovanja uspostavom građanstva Unije i stvaranjem područja slobode, sigurnosti i pravde.
Poštivanje ljudskih prava jedna je od temeljnih vrijednosti Unije i preduvjet da neka država
uopće zatraži članstvo. Europa ima veoma bogatu tradiciju stvaranja mehanizama
za zaštitu ljudskih prava. Zaštita je široko dostupna i odavno nije
neobično da neki obični građanin uspije u sudskom postupku i potpuno izmijeni
pravila za ubuduće (a o tome više o članku o sudovima).
Osim toga, Europsku konvenciju i Sud u Strasbourgu kopirale su slične novije organizacije
u Africi i Americi.
No nisu samo međunarodni sudovi zaduženi da
štite prava čovjeka. U Europskoj su uniji svi sudovi država članica („nacionalni
sudovi“) još važnija karika te postoje standardi kakva treba biti sudbena vlast
i kakvu zaštitu sudovi moraju pružati, a države su odgovorne da to ostvare. Pristup
sudovima ne smije se uskratiti osobama koje nemaju novaca za odvjetnika i
sudske troškove – države za njih moraju osigurati besplatnu pravnu pomoć
i plaćanje troškova iz državnog proračuna.
U Europi se pravo na pravično suđenje
smatra jednim od osnovnih ljudskih prava. To znači da je država dužna osigurati
da svaki čovjek ima slobodan pristup sudu koji je neovisan i
nepristran, i koji će u razumnom roku, pravično i javno presuditi
o njegovim pravima i obvezama. Ne smije dakle biti ni odugovlačenja, ni
sakrivanja od javnosti, niti vanjskog utjecaja na suce, niti se sud smije
osnovati nečijom odlukom, mimo zakona. Dakako da ne smije ni suditi suprotno
važećim propisima, a svakoj stranci mora dati jednake mogućnosti utjecaja na
postupak.
Ovo je pravo postojalo u svim državama i prije
dokumenata poput Europske konvencije, ali upravo je kroz postupke pred Sudom u
Strasbourgu posebno razvijeno. Hrvatska je pred tim Sudom najčešće osuđivana
zbog prekoračenja razumnog roka suđenja (dakle jer postupci suviše dugo
traju).
Osim redovnih nacionalnih sudova, važnu ulogu
imaju i ustavni sudovi država članica, posebno kad odlučuju o ustavnim
tužbama pojedinaca. Svatko u RH može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu
je neko od njegovih ustavnih prava povrijeđeno odlukom nekog suda ili drugog
tijela javne vlasti, i tada će Ustavni sud RH kao
posebna, četvrta grana vlasti odlučivati je li te povrede bilo. To je
posljednja mogućnost u pravnom sustavu RH, i tek ako Ustavni sud odbije ustavnu
tužbu, osoba se može dalje žaliti Europskom sudu za ljudska prava u
Strasbourgu.
Tako u cijelom procesu
sudjeluju prvo redovni
sudovi, pa ustavni sudovi, i tek onda taj međunarodni
sud. Zaštita ljudskih prava jedno je
od povijesno najvažnijih, ali i stalno aktualno pitanje najšire društvene
zajednice. Prava koja danas luksuzno i ponekad nesvjesno uživamo, ljudi koji
su živjeli prije nas nisu oduvijek imali. Nama je često nezamislivo da
nekad npr. pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, pa čak ni
najosnovnije pravo na život nije bilo zaštićeno kao danas.
Slučajevi o temeljnim pravima koji dolaze pred
sudove uglavnom se ne tiču toga ima li neka osoba neko pravo ili nema – svi se
odavno slažemo da temeljna prava pripadaju svima. Većina se slučajeva odnosi na
to je li ograničenje nekog temeljnog prava bilo opravdano i dopušteno.
Naša prava su uvijek ograničena pravima
drugih ljudi. Primjerice, moje pravo na slobodu govora ne seže u
beskonačnost, nego mu je granica pravo druge osobe na čast i ugled. No o
konkretnim okolnostima slučaja ovisit će odluka je li neko ograničenje prava
opravdano.
Izjava koja bi se mogla smatrati uvredom u
privatnom ili poslovnom kontekstu, u političkom se može dopustiti. U kontekstu političke
debate o pitanjima od javnog interesa, sloboda izražavanja smije se
ograničiti samo kad je to apsolutno nužno, po mišljenju Suda u Strasbourgu. U
demokratskom društvu svi bi trebali moći pridonositi javnoj raspravi, a političari
bi trebali imati viši prag tolerancije na kritike pa i uvredljive izjave, jer
se smatra da su kao javne osobe na to pristali.
Članak 47.
Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje
Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.
Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.
Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.
Pravna pomoć osigurava se za osobe koje nemaju dostatna sredstva, u mjeri u kojoj je takva pomoć potrebna za osiguravanje učinkovitog pristupa pravosuđu.
Europska unija počela je svoj razvoj kao
ekonomska zajednica koja se nije bavila ljudskim pravima nego povezivanjem
gospodarstava. Za ljudska prava i razvoj demokracije bilo je zaduženo samo
Vijeće Europe. Ono tu svoju ulogu ima do danas, samo što je prilagođava novim
vremenima. Europska unija pak jako se promijenila od svojih početaka, dobila je
brojne nove zadaće i ovlasti, i značajno proširila svoje polje djelovanja. Naglasak
se s čisto ekonomske suradnje prebacuje
prema široj političkoj suradnji, a to uključuje nove teme i nove probleme.
Ekonomska suradnja ostvaruje se prvenstveno tržišnim
slobodama koje postoje po pravu Unije, a to su sloboda kretanja robe,
radnika, kapitala, te pružanja usluga i poslovnog nastana, koje vrijede za sve
državljane država članica koji žele poslovati u nekoj drugoj članici. Sud EU u Luxembourgu bavi se odavno slučajevima o tržišnim slobodama, kao i
slučajevima diskriminacije po spolu koji se tiču nejednake plaće žena i
muškaraca. To su naime pitanja koja su izričito uređena Osnivačkim ugovorima, a
Sud EU i smije suditi samo o pravu Unije.
No kad je taj Sud razvio učenje da se europsko
pravo izravno primjenjuje u članicama i da ono ima prednost pred
njihovim nacionalnim pravom, pojavio se mogući problem. Sud EU je naime smatrao
da europsko pravo ima prednost čak i nad ustavima članica. No to bi
značilo da bi se, teoretski, europskim pravom mogla kršiti temeljna prava koja
građani imaju po ustavu svoje zemlje, što se nije se svidjelo tijelima država
članica.
Zamislimo situaciju u kojoj treba odlučiti o
sukobu tržišne slobode iz Osnivačkih ugovora i temeljnog prava
iz nacionalnog ustava, odnosno: s jedne je strane europsko pravo, s druge
domaći ustav. Upravo takav predmet je došao pred njemački ustavni sud, koji je
sam donio odluku „Solange I“
iz 1970. (a talijanski ustavni sud, zasebno, sličnu odluku „Frontini“). Pritom
oni nisu postavili prethodno pitanje Sudu EU o tumačenju, iako bi to trebali
jer se radi o europskom pravu.
Ovom presudom je njemački ustavni sud utvrdio da
smije preispitivati i kontrolirati europsko pravo kako bi ustanovio je
li u skladu s domaćim ustavnim pravom. Razlog je što razina zaštite ljudskih prava
na europskoj razini još uvijek nije jednako visoka kao na nacionalnoj razini,
tj. da njemački ustav još uvijek pruža višu zaštitu nego europski propisi.
Time se usprotivio mišljenju Suda EU da valjanost europskog prava ne ovisi o
nacionalnom pravu (jer je pravni poredak Unije zaseban od pravnih poredaka
članica). Njemački je sud odbio priznati da je Sud EU iznad njega u pitanjima
kontrole nad povredama temeljnih prava, i zaključio da će si ostaviti pravo da
preispituje odluke Suda EU toliko dugo dok razina zaštite temeljnih prava ne bude na adekvatnoj razini.
No 16
godina kasnije donosi se presuda „Solange II“ u kojoj je njemački ustavni sud
promijenio svoje mišljenje i ustvrdio da je zaštita temeljnih prava sada na adekvatnoj razini, te da nema
potrebe za provođenjem dodatnih kontrola, toliko dugo dok razina ostane
adekvatna. Što se promijenilo u međuvremenu?
Prvenstveno to da je Sud EU u svojim presudama
počeo sve više štititi ljudska prava, a na to ga je navela već presuda Solange
I. Kako je to mogao ako temeljna prava nisu izričito navedena u Osnivačkim
ugovorima? Sud EU je rekao da ljudska prava čine dio „općih načela prava“ koja
jesu navedena kao izvor prava Unije, te da ona predstavljaju zajedničku ustavnu
tradiciju svih država članica. Time ih je uključio u izvore prava Unije
okolnim putem, a u kasnijim izmjenama Osnivačkih ugovora ta su stajališta Suda
EU unesena u Ugovore.
Kad se govori o pitanju ima li prednost ustav
države i ustavni sud ili pravo Unije i Sud EU, odgovor može ovisiti o tome
koga pitate. Od svoje presude Solange II, njemački ustavni sud prepustio je vodstvo
Sudu EU, no ne bezuvjetno ni zauvijek niti u svim područjima. U slučaju da
se utvrdi da je europska razina zaštite
opala, njemački sud si načelno zadržava pravo da se vrati na stajalište iz
Solange I. Danas imamo i druge primjere gdje si njemački ustavni sud uzima za
pravo da ocjenjuje neke europske odluke kad posumnja da možda nisu u skladu s
ustavom, npr. odluka o Fondu nove generacije EU za oporavak gospodarstva nakon
krize.
Ovakva nesigurnost u to tko ima posljednju riječ sasvim je uobičajena u europskom pravnom poretku. Kad svaka strana tvrdi da je ona nadređena, još uvijek se može naći neki srednji put ako se uzmu u obzir i interesi druge strane. Jedan sudac Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu slikovito je opisao europski sustav sudova rekavši da on nije kao piramida s jednim vrhovnim sudom; više je kao mobil u kojemu plešu različiti dijelovi, nacionalni i europski sudovi.
Članak 6.
1. Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima od 7. prosinca 2000., kako je prilagođena u Strasbourgu 12. prosinca 2007., koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori. (...)
3. Temeljna prava, kako su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i kako proizlaze iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine opća načela prava Unije.
Dosad smo spominjali uglavnom ljudska (temeljna)
prava i slobode. Rekli smo da su ona univerzalna jer se odnose na sva ljudska
bića, neovisno o njihovim osobinama.
No postoje i takva prava koja ovise o nekim
osobinama poput državljanstva ili mjesta prebivališta. Primjerice, biračko
pravo na lokalnim izborima u RH imate samo ako imate prebivalište u toj
općini, gradu ili županiji. Dakako, da biste uopće bili birač, uvjet je da
imate i državljanstvo RH, no otkako smo postali članica Unije, na lokalnim
izborima mogu također birati (i biti birani) državljani svih drugih članica
Unije, pod uvjetom da žive u toj općini, gradu ili županiji i tu imaju
prijavljeno prebivalište.
Ovo je samo jedan od primjera zabrane
diskriminacije po državljanstvu koja je uvedena Osnivačkim ugovorima Unije.
Ta je zabrana jedan od najstarijih temelja funkcioniranja Unije, a najvažnija
je na gospodarskom polju. Ona znači da članice ne smiju državljane drugih
zemalja članica smatrati strancima, nego s njima moraju postupati i
priznati im sva prava kao svojim vlastitim državljanima. (Ovo ne vrijedi
apsolutno za sva područja, ali vrijedi za veliku većinu situacija. Primjerice,
biračko pravo koje smo spominjali odnosi se samo na lokalne izbore, ne i na
parlamentarne.)
U praksi stoga u okviru Unije uglavnom nije
važno pitanje koje članice je osoba državljanin, nego ima li
osoba državljanstvo bilo koje članice, ili samo države nečlanice. Za nečlanice
se najčešće rabi naziv „treće zemlje“.
Svaka osoba koja je državljanin/ka bilo koje članice
Europske unije istovremeno je građanin/ka
Unije. Europsko građanstvo ne
zamjenjuje nacionalno građanstvo, već ga nadopunjava, odnosno daje
europskim građanima dodatna prava, koja su im zajamčena Osnivačkim ugovorima. To
znači da time što ste državljanin države članice EU, automatski ste i „građanin
Unije“.
Važno je napomenuti da svaka država članica
odlučuje tko su njeni državljani; EU
to ne može. Države članice to čine svojim domaćim zakonima.
Europskim građaninom postaje se na dva načina:
a)
tako da država čiji je državljanin stupi u Europsku uniju, ili
b)
tako da osoba stekne
državljanstvo neke članice Unije (po pravilima te države).
Prava koja imate kao građanin Unije – sadržana
u Lisabonskom ugovoru – jesu ova:
— putovati, raditi ili živjeti slobodno u nekoj drugoj državi članici Unije
— glasovati i biti biran na lokalnim i europskim izborima u zemlji prebivališta
— primiti diplomatsku i konzularnu zaštitu druge države članice kada ste u nekoj trećoj državi (državi nečlanici) u kojoj vaša država članica nema zastupništvo
— pisati europskim institucijama na jednom od njenih službenih jezika te dobiti odgovor na tom jeziku
— podnositi predstavke Europskome parlamentu o predmetima u nadležnosti Europske unije
— podnijeti pritužbu europskome pučkom pravobranitelju protiv lošeg rada administracije u europskim institucijama.
Ali, iako ta prava možda ne dolaze do izražaja u našem svakodnevnom životu, svejedno je važno znati da ona postoje. Ona nisu samo mrtvo slovo na papiru već postojeće obećanje, koje je nama spremna ispuniti ne samo naša mala država, već i svaka članica Europske unije. Ova prava nemaju državljani trećih zemalja. Ona su odraz jednakosti svih građana Unije pred institucijama Unije te izravna veza između pojedinaca i EU.
Članak 20.
Ovime se ustanovljuje građanstvo Unije. Svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije ne zamjenjuje nacionalno državljanstvo već mu je dodatak.
Članak 9.
U svim svojim aktivnostima Unija poštuje načelo jednakosti svojih građana kojima njezine institucije, tijela, uredi i agencije posvećuju jednaku pozornost. Svaki državljanin države članice građanin je Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga.
·
MOGU LI GRAĐANI PREDLOŽITI DA SE DONESU NEKI
„EUROPSKI ZAKONI“?
Pravo na obraćanje institucijama Unije ne
obvezuje ih ni na što osim da daju odgovor. Unija počiva na predstavničkoj, a
ne na izravnoj demokraciji, i odluke donose predstavnici građana izabrani na
demokratskim izborima, a ne građani izravno. No postoji način kako da
građani utječu na donošenje novih europskih propisa. Posljednjim izmjenama
Osnivačkih ugovora u Lisabonu uvedena je 2009. godine Europska građanska
inicijativa – ako barem milijun građana iz barem sedam članica skupi
potpise za prijedlog europskog propisa, Komisija se njime mora pozabaviti i
obrazložiti zašto hoće ili neće pokrenuti zakonodavni postupak.
Iako inicijativa ipak ne obvezuje Komisiju da
pokrene postupak, ona je ipak značajno sredstvo utjecaja. Jedna od prvih
građanskih inicijativa, Right2Water o uvođenju prava na pitku vodu
već je djelomično usvojena, ali ideja ostaje aktualna i kampanja se nastavlja.
Pravo na pitku vodu dosad su u svoj ustav unijeli samo Slovenci, a ovime bi ono
bilo prošireno na cijelu Uniju. To pravo bi sadržavalo obvezu država i
Unije da osiguraju dostupnost vode za piće i higijenu svim stanovnicima u
dovoljnoj količini i kvaliteti (danas takva pravna obveza ne postoji) te da javna
vodoopskrba ostane s posebnim statusom – da voda ne bude tretirana kao svaka
druga roba.
Među trenutno aktivnim europskim građanskim
inicijativama su također Freedom to Share o izmjenama autorskog prava
kako bi se filmovi, glazba itd. mogli legalno dijeliti u privatne i
neprofitne svrhe – primjerice putem Torrenta. Postoji i inicijativa Voters
Without Borders koja bi kod biračkog prava ukinula onaj uvjet državljanstva
čak i na parlamentarnim izborima. Svi bi europski građani mogli birati žele
li glasovati u državi svog prebivališta ili državi svog državljanstva, na
svim izborima i referendumima. Time bi recimo za Hrvatski sabor mogao glasovati
i neki Francuz, ako živi u Hrvatskoj. Pokretači ove inicijative smatraju da bi
to bilo logično, ako već taj Francuz tu plaća poreze, školuje djecu i koristi
iste javne usluge; no zasad to ipak nije tako.
Članak 10. stavak 3.
Svaki građanin ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije. Odluke se donose na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima.
Članak 11.
1. Institucije građanima i predstavničkim udrugama na odgovarajući način omogućuju da objave i javno razmijene svoje stavove u svim područjima djelovanja Unije.
2. Institucije održavaju otvoren, transparentan i redovit dijalog s predstavničkim udrugama i civilnim društvom.
3. Europska komisija obavlja šira savjetovanja sa zainteresiranim strankama kako bi osigurala koherentno i transparentno djelovanje Unije.
4. Najmanje jedan milijun građana, državljana znatnog broja država članica, može na svoju inicijativu pozvati Europsku komisiju da u okviru svojih ovlasti podnese odgovarajući prijedlog o pitanjima za koja građani smatraju da je potreban pravni akt Unije u svrhu provedbe Ugovorâ.
Vjerojatno najvažnije pravo koje imaju europski građani
(ali ne i državljani trećih zemalja), pravo je slobodno putovati, raditi
i živjeti u svim zemljama Unije. No što točno znači da nam je to slobodno?
U prvim desetljećima EU, sloboda kretanja osoba
preko državnih granica odnosila se samo na radnike – uključujući i osobe
koje aktivno traže posao, ali ne i recimo na studente, umirovljenike ili osobe
koje bi htjele samo živjeti u drugoj članici. Sloboda kretanja radnika
znači da države ne smiju diskriminirati državljane drugih članica u odnosu na
svoje državljane – ali samo u vezi sa zapošljavanjem, plaćom i ostalim uvjetima
rada i zaposlenja.
To je jedna od četiri „tržišne slobode“ koje su
omogućile povezivanje europskih gospodarstava i stvaranje jedinstvenog unutarnjeg
tržišta Unije.
Ostale tri su:
·
slobodno kretanje robe,
·
sloboda pružanja usluga i poslovnog
nastana,
·
sloboda kretanja kapitala.
Slobodno kretanje robe podrazumijeva da su carine, kvote i slične mjere između država članica ukinute i zabranjene za ubuduće.
Sloboda kretanja radnika odnosi se na osobe koje se žele zaposliti kod poslodavca u drugoj državi članici, a sloboda poslovnog nastana na osobe koje žele same pokrenuti posao u drugoj članici, tj. trajno i neprekidno obavljati gospodarsku djelatnost.
Sloboda pružanja usluga je slična, samo nema trajnosti, nego se usluge nude i pružaju povremeno (a poslovni nastan ostaje u državi podrijetla).
Sloboda kretanja kapitala odnosi se na ukidanje ograničenja i troškova koji obično postoje u prekograničnom
poslovanju (npr. pri kupovini nekretnina, kreditiranju poduzeća ili
trgovanju na burzi).
Ove četiri ekonomske slobode postoje još od
60-ih, ali se još uvijek produbljuju i usavršavaju. Bilo je potrebno mnogo
usklađivanja kako bi one doista zaživjele u praksi, primjerice, članice su
morale donijeti mnoge propise o međusobnom priznavanju diploma i
kvalifikacija. Važan korak u gospodarskom povezivanju Europe bilo je
dovršavanje unutarnjeg tržišta 1992. godine – prostora na kojem doista
vrijede ove ekonomske slobode i koje stoga pruža nove i neslućene poslovne
mogućnosti. Danas se pak dosta radi na ostvarivanju jedinstvenog digitalnog
tržišta, kako bi se u cijeloj Uniji bolje uredila i razvila e-trgovina i
istovremeno smanjila birokracija (preko e-uprave i digitalizacije javnih
službi).
Sloboda kretanja i boravka u drugoj članici za
svakog građana Unije (dakle ne samo za radnike) nešto je novijeg datuma.
Ono je temelj europskog građanstva uvedenog 1992. kad je i nastala Europska
unija (uz dotadašnju Europsku zajednicu, koja se poslije „utopila“ u EU). To je
pravo slobodno se kretati i boraviti na teritoriju drugih država
članica. Danas se ono proteže na
članove njihove obitelji čak i kad ti članovi nisu građani EU. Što ono točno podrazumijeva?
· Boravak kraći od tri mjeseca – jedini je uvjet valjana osobna iskaznica ili
putovnica.
· Boravak dulji od tri mjeseca – za radnike nema dodatnih uvjeta, ali za
nezaposlene osobe i njihovu obitelj postoji uvjet: moraju imati zdravstveno
osiguranje i dovoljno financijskih sredstava da ne bi postali teret socijalnim
službama članice u kojoj borave (dakle moraju dokazati da imaju dovoljno novca
da im država članica u koju su došli neće morati plaćati socijalnu pomoć i
slično).
Države članice mogu protjerati građane Unije ili članove njihovih obitelji samo radi zaštite javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. Postoje i mjere koje onemogućavaju sklapanja braka iz koristi i drugih zloporaba prava. No ako te osobe zakonito borave u drugoj članici tijekom pet godina, stječu pravo na stalni boravak koje više ne podliježe nikakvim uvjetima. Za osobe koje nisu ni građani Unije ni članovi njihove uže obitelji vrijede posve druga pravila: zajednička pravila o imigraciji (zakonitoj i nezakonitoj) koja su povezana s upravljanjem vanjskim granicama.
Članak 21. stavak 1.
Svaki građanin Unije ima pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, podložno ograničenjima i uvjetima utvrđenima u Ugovorima i u mjerama usvojenima radi njihove provedbe.
Članak 26. stavak 3.
Unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem se slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala osigurava u skladu s odredbama Ugovorâ.
Članak 28. stavak 1.
Unija uključuje carinsku uniju koja obuhvaća cjelokupnu trgovinu robom i među državama članicama uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina te svih davanja s istovrsnim učinkom, kao i donošenje zajedničke carinske tarife u njihovim odnosima s trećim zemljama.
Članak 67.
1. Unija predstavlja područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava i različitih pravnih sustava i tradicija država članica.
2. Osigurava da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica ne provjeravaju i oblikuje zajedničku politiku azila, useljavanja i kontrole vanjskih granica, koja se temelji na solidarnosti među državama članicama i koja je pravedna prema državljanima trećih zemalja. (…)
Paralelno s razvojem EU no izvan njenih
institucija sklopljen je Šengenski sporazum (potpisan u gradiću Schengenu) koji osniva tzv. Šengenski
prostor. To je područje na kojemu su kontrole
prelaska granica za državljane članica Unije svedene na minimum, što
posebno olakšava putovanja
mnogim turistima i poslovnim ljudima.
Danas samo četiri države članice Europske unije nisu dio Šengena: Irska, koja želi sama upravljati svojim graničnim prostorom s Ujedinjenom Kraljevinom, te Bugarska, Rumunjska i Cipar, koje trebaju postati dio Schengena. Schengenu su se priključile i četiri države izvan Europske unije: Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn.
Građani mogu živjeti, studirati, raditi i provoditi svoje umirovljeničke dane bilo gdje u Europskoj uniji zahvaljujući slobodi kretanja građana Unije, no jednostavan i brz prelazak državne granice omogućava im Šengenski sporazum. Prema procjenama, dnevno preko unutarnjih granica Unije putuje oko 3.5 milijuna stanovnika država članica.
Ukidanje prepreka na
unutarnjim granicama Unije za sobom nužno povlači i zajedničko upravljanje
vanjskim granicama. Ako ukinemo kontrole na unutarnjim granicama tako da
putnici i roba mogu prehodati od Portugala do Finske bez da ih itko išta pita,
onda moramo tim bolje kontrolirati tko uopće ulazi u Uniju iz trećih zemalja.
Najvažniji dokument pritom je Zakonik o šengenskim granicama koji uređuje pravila o prelasku vanjskih granica,
ali također i uvjete pod kojima se mogu privremeno provoditi kontrole na
unutarnjim. Države članice imaju obvezu provjeriti u bazama podataka
(Šengenskim i INTERPOL-ovim) podatke o svakoj osobi kad ona ulazi ili izlazi
iz Šengenskog prostora, neovisno ima li pravo na boravak ili nema, i neovisno
je li granica zračna, morska ili kopnena.
Za borbu protiv prekograničnog kriminala i
terorizma iznimno je važna baza podataka koja se zove Šengenski
informatički sustav (SIS) koji ima preko 80 milijuna upozorenja o traženim
ili nestalim osobama i predmetima. Unija potiče suradnju između policija i
kaznenih tijela svih članica kako kriminalci ne bi mogli jednostavno „zbrisati
preko granice“, pri čemu je vrlo važno i povezati informacije. Zato je SIS
uspostavljen, ali se i stalno nadograđuje i potpomaže drugim informacijskim
sustavima.
Europska unija, najprije osnovana s idejom
ekonomske suradnje između država osnivačica, prerasla je u političku,
društvenu, socijalnu i životnu zajednicu velike većine europskog kontinenta. Otkako
je EU uspostavljena 1992. godine, svaki državljanin svake članice Unije
automatski ima i status građanina Unije. Taj status daje neka dodatna prava
koja nemaju ljudi koji nisu državljani članica.
Od njih je najvažnije pravo slobodno se
kretati i boraviti u svim državama Unije. To olakšava i uspostava
Schengenskog prostora u kojem su minimalne kontrole na unutarnjim granicama pa
građani Unije mogu putovati kroz veći dio EU bez putovnica i zaustavljanja radi
provjere na granicama. Građani Unije
mogu turistički boraviti u
drugoj državi članici do tri mjeseca bez ikakvih uvjeta, a uz neke uvjete i
duže.
Ako pak žive u drugoj državi članici zbog radnog odnosa, s njima treba
postupati jednako kao i s građanima te države. Poduzetnici imaju pravo osnivati poslovne subjekte u bilo kojoj državi
članici. Lakše je i jeftinije
izvoziti robu i prodavati je u inozemstvu nego prije, jer su ukinute carine i
ostali novčani tereti.
Te četiri tržišne slobode (sloboda kretanja
robe, kapitala, radnika i pružanja usluga) čine temelj zajedničkog europskog unutarnjeg
tržišta, na kojem vladaju najviši standardi kvalitete i zaštite sigurnosti,
zdravlja i okoliša. Upravo zbog zajedničkog tržišta Europa je značajan igrač na
globalnoj sceni i poželjan trgovinski partner najvećim silama.
Europska unija nije stvorena da se države u njoj
izgube i utope, nego da bolje surađuju. Europsko građanstvo ne zamjenjuje nacionalno građanstvo, već ga nadopunjava i oplemenjuje. Prava
koje ono donosi jedan su od važnih
temelja slobodne i demokratične Europe u kojoj je svatko ravnopravan,
neovisno o državljanstvu.
Ćapeta, T., Rodin, S., Osnove prava EU, Narodne novine, Zagreb,
2018.
Jelovčić, A., Horvat, M., Munta, M., Vidačak,
I., Ćelap, K., Dumančić, L., EU
pismenost: Učimo o Eu, Zagreb, 2018.
Puhovski,T., Europska
unija i kako podučavati o njoj, (2010.), Zagreb
Informativni članci o Europskoj
uniji, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/section/189/unutarnje-trziste
Jedinstveno tržište, opća pravila i strategije,
dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/2401.html
Osnove sustave Europske unije,
dostupno na: https://uprava.gov.hr/osnove-sustava-europske-unije-12704/12704
Povelja Europske unije o temeljnim pravima,
dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:12016P/TXT&from=RO
Schengen, vodič kroz Europu bez granica,
dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/news/hr/headlines/security/20190612STO54307/schengen-vodic-kroz-europu-bez-granica
Unutarnje tržište Europske unije, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/internal_market.html?locale=hr&root_default=SUM_1_CODED%3D24