U svakoj državi postoje oni koji vladaju i oni kojima se vlada. Pitanje koje se postavlja je kako osigurati da oni koji vladaju ne zloupotrijebe svoju vlast. Kada bi sva vlast bila koncentrirana u rukama jednog čovjeka ili jedne institucije, vrlo su velike šanse da bi se ona pretvorila u tiraniju te osobe/institucije.

Iz tog razloga vlast se dijeli na tri dijela ili grane, a to su:

1. izvršna vlast
2. zakonodavna vlast
3.  sudbena vlast

Da pojasnimo, svaka od navedenih grana nosi dio vlasti, ali ne i svu vlast. Svaka od njih je također uspostavljena na način da pazi što rade druge dvije i zaustavi ih ako zloupotrijebe ovlasti. Možemo to usporediti s tronožnim stolcem. Kada bi ijedna noga stolca bila dulja ili kraća od drugih dviju, odnosno, kada bi jedna grana vlasti imala veće ovlasti od drugih dviju – stolac ne bi mogao stajati uspravno.

Ovo se naziva sistem provjera i ravnoteža, zato što svaka grana provjerava druge dvije i koči ih ako je to potrebno, čime se ostvaruje ravnoteža.

U Republici Hrvatskoj izvršna vlast podijeljena je između Vlade RH i Predsjednika RH. Zakonodavna vlast povjerena je Hrvatskom saboru, a sudovi su nositelji sudbene vlasti.

Kada čitamo Ustav, možemo uočiti kako saborski zastupnici imaju mogućnost postavljati tzv. zastupnička pitanja Vladi, kako bi dobili dublji uvid u njen rad, a Vlada je na ta pitanja dužna odgovoriti. Ovo je jedan od primjera kako naš Ustav provodi sistem provjera i ravnoteža u odnosu između dvaju nositelja izvršne vlasti.

Jedino na ovaj način možemo biti sigurni da će svi, pa tako i oni koji vladaju državom, biti podvrgnuti zakonu i ustavu. Niti jedan čovjek ne smije biti nad drugim čovjekom. Samo ona pravila koja si sama zadajemo smiju biti iznad svih nas.

Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. 

Što to znači?

Najkraće rečeno, ono je tijelo koje prvenstveno donosi i mijenja zakone. Ono je također i puno više od toga. Glavni i najvažniji zadatak Sabora je predstavljati sve nas. Ono je glas naroda i glavni organ demokracije u našoj državi. 

Sve ovlasti, prava i dužnosti Sabora navedene su u Ustavu, a razrađene Poslovnikom Hrvatskog sabora, koji ima istu pravnu snagu kao i zakon. 

Kada Sabor zasjeda?

Saborsku radnu godinu možemo usporediti sa školskom godinom – obilježava ju ustavna stanka zasjedanja. Dakle, on ne radi neprekidno cijele godine, već se zasjedanja dijele u dva ciklusa. Prvi put zasjeda u razdoblju od 15. siječnja do 15. srpnja, nakon čega slijedi ljetna pauza. Zastupnici se vraćaju u saborske klupe 15. rujna i ponovno zasjedaju do 15. prosinca. 

Sve u svemu, možemo reći da Sabor radi otprilike devet mjeseci godišnje. Naravno, ponekad može doći i do nekih hitnih situacija zbog kojih se Sabor mora sastati bez obzira na vrijeme u godini. Predsjednik Sabora nakon konzultacija s klubovima zastupnika može sazvati Hrvatski sabor na izvanredno zasjedanje.

 Tko sjedi u Saboru?

Hrvatski sabor čine saborski zastupnici, a njih je trenutno 151. Taj broj nije uvijek isti, naime, on može varirati između 100 i 160 zastupnika. Važno je naglasiti da su unutar Hrvatskog sabora uvijek rezervirana mjesta za zastupnike nacionalnih manjina (8) i za zastupnike Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske (3).

Koliko traje mandat saborskim zastupnicima?

Mandat saborskih zastupnika u pravilu traje najdulje četiri godine. Ponekad je moguće i kraće trajanje mandata, u slučajevima kada se iz određenih razloga Sabor raspušta ranije i raspisuju se novi parlamentarni izbori. No, također u slučajevima nekih izvanrednih okolnosti kao što je npr. ratno stanje, mandat može trajati i duže.

Imunitet saborskih zastupnika

Svaki saborski zastupnik – nakon što je izabran – dobiva tzv. saborski imunitet. To znači da se saborskog zastupnika ne može uhititi, niti se protiv njega može voditi kazneni postupak bez dopuštenja Sabora. Međutim, kada bi saborski zastupnik bio zatečen kako čini kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora od 5 ili više godina (npr. ubojstvo) – ovaj imunitet mu ne bi pomogao.

Još važnije, saborski zastupnik nikada ne može kazneno odgovarati za izraženo mišljenje ili glasovanje za vrijeme obnašanja svoje dužnosti. Jedno od temeljnih ljudskih prava je sloboda misli. Prema tome, s obzirom da su saborski zastupnici predstavnici naroda – treba im se omogućiti da u svakom trenutku mogu izraziti svoje mišljenje bez obzira slagalo se ono s mišljenjem većine ili ne. Naravno, ovo se odnosi samo na političke izjave u vezi s obavljanjem zastupničke dužnosti, pa bi zastupnik i dalje mogao odgovarati za primjerice uvredu kolege zastupnika tijekom rasprave u Saboru.

Koja je svrha imuniteta?

Da bi saborski zastupnici mogli kvalitetno obavljati svoj posao, oni moraju imati sigurnost da neće biti gonjeni samo zato što se ideje za koje se zalažu – nekome ne sviđaju. Kako bi se spriječila eventualna zlouporaba represivnih aparata države i politički progon neistomišljenika, imunitet služi kao određena garancija saborskim zastupnicima za neometano obavljanje njihove uloge.

Budući da nam se pravo i politika često čine kompleksnima, tako nam onda ni izbori i izborna pravila često nisu posve jasna. 

Krenimo za početak s pojmom izbornih jedinica.

Što su izborne jedinice i čemu one služe?

Izborna jedinica je područje unutar kojega se održavaju izbori. Republika Hrvatska podijeljena je na deset izbornih jedinica i u svakoj od njih biraju  se zastupnici. 

izvor: www.sabor.hr

Kao što na slici možemo vidjeti, veličina izbornih jedinica prostorno nije ista. Razlog tomu je što se pri određivanju izbornih jedinica pazi da svaka u sebi ima otprilike jednak broj birača. U različitim dijelovima Hrvatske živi različit broj ljudi pa su tako i izborne jedinice različitih veličina. Unatoč tome što je primjerice IX. izborna jedinica prostorno znatno veća od I. izborne jedinice, otprilike jednak broj birača živi u obje.

Svaka od navedenih deset izbornih jedinica bira 14 zastupnika, tako da ih je sveukupno 140. 

Uz to postoji i XI. izborna jedinica u kojoj se biraju samo tri zastupnika. Te zastupnike biraju hrvatski državljani koji ne žive u Hrvatskoj, a glasuju u diplomatskim i konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske.

Također postoji i XII. izborna jedinica u kojoj se bira osam zastupnika koji zastupaju razne nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj. Točno je određeno koliko zastupnika bira svaka nacionalna manjina i to tako da su zastupljeni u Saboru koliko su zastupljeni u populaciji. Tako na primjer pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika zato što su nakon Hrvata najbrojniji narod u Hrvatskoj.

Kako započinju izbori?

Parlamentarne izbore u Republici Hrvatskoj raspisuje Predsjednik države. Kako bi što veći broj građana mogao izaći na izbore, oni se uvijek održavaju na neradni dan. 

Tko se može kandidirati?

Na parlamentarne izbore nitko se ne može samostalno kandidirati.

Da pojasnimo, kada dođe vrijeme za izbore, svaka stranka sastavlja listu od 14 kandidata koje ona želi imati u Saboru. To se naziva “stranačka lista”. Stranke ne moraju nužno samostalno izlaziti na izbore, već međusobnim dogovorom mogu sastaviti i zajedničku listu na kojoj će biti kandidati više stranaka. Ta lista naziva se koalicijska lista.

Izborna kampanja

Objavom izbornih lista počinje izborna kampanja. To je vrijeme u kojem kandidati pokušavaju uvjeriti građane da će baš oni najbolje zastupati njihove interese u Saboru te im stoga trebaju povjeriti svoj glas na izborima. 

To smiju raditi sve do 24 sata prije izbora kada nastupa izborna šutnja. Izborna šutnja završava zatvaranjem birališta.

Glasački listići

Dolaskom na birališta, nakon provjere osobnih podataka pristupamo glasovanju. Glasački listići obično su vrlo velik komad papir na kojima su poredane sve liste i njihovi kandidati. Za kandidata je vrlo bitno koji broj od 1 do 14 će dobiti na izbornoj listi.

Zašto?

Zato što kandidati na izbornim listama nisu poredani abecednim redom. Što je kandidat bliži vrhu liste, to su njegove šanse za ulazak u Sabor veće. Davanjem rednog broja određenom kandidatu, stranka zapravo pokazuje kojeg kandidata bi više voljela vidjeti u Saboru. Međutim, raspored koji je odredila politička stranka može biti promijenjen preferencijskim glasovima.

Što su to preferencijski glasovi?

Često se događa da se građani ne slažu s redoslijedom kandidata koji su odredile političke stranke. Kako bi građani mogli osobno podržati kandidate za koje smatraju da su kvalitetni, a ne samo izborne liste - ustanovljen je institut preferencijskog glasovanja. To znači da birači imaju pravo na glasačkom listiću zaokruživanjem rednog broja ispred imena i prezimena određenog kandidata njemu dati prednost pred ostalim kandidatima na toj izbornoj listi.

Preferencijsko glasovanje nije oduvijek postojalo u našem izbornom sustavu. Stoga često postoje nedoumice vezane za sam postupak i učinak preferencijskog glasovanja.

Birači na izborima prilikom zaokruživanja glasačkih listića mogu postupiti na sljedeće načine:

       1.     zaokružiti samo listu kandidata, bez preferencijskog glasa

U tom slučaju, smatrat će se da je glas dan toj listi s rasporedom kandidata koji je stranka odredila.

       2.   zaokružiti listu kandidata i zaokruživanjem broja ispred imena i prezimena određenog kandidata na listi njemu dati preferencijski glas

U tom slučaju preferencijski glas će imati utjecaj na raspored mjesta saborskih zastupnika ako taj kandidat skupi dovoljno preferencijskih glasova: 10% glasova koje je osvojila lista.

       3.     zaokružiti samo određenog kandidata na listi, ali ne i samu listu

Bez obzira što u ovom slučaju birač nije zaokružio listu, nego samo kandidati s te liste, njegov glas brojat će se kao glas listi i tom kandidatu (kao u primjeru 2).

Ako se glasački listić ispuni na jedan od ova tri načina, bit će valjan i pribrajat će se ukupnom rezultatu.

Što ako birač na drugačiji način zaokruži glasački listić?

       1.     zaokružiti više kandidata unutar jedne liste  

Iako bismo nekad željeli, nije moguće dati više od jednog preferencijskog glasa. Kada bismo to učinili na glasačkom listiću, naš glas vrijedio bi kao da smo glasali za listu, a preferencijski glasovi unutar nje se ne bi uvažili.

        2.     zaokružiti jednu listu, a preferencijski glas dati kandidatu/ima s neke druge liste

U ovom slučaju, naš glas će ponovno vrijediti kao da smo glasali za listu, a preferencijski glasovi se neće uvažiti.

        3.     zaokružiti više kandidata s različitih lista, ali ne i same liste

U ovom slučaju naš glasački listić biti će nevaljan jer ne možemo zaokruživati kandidate s različitih lista.

        4.     svi ostali slučajevi

U svim ostalim slučajevima, kada bismo na primjer zaokružili dvije ili više lista, samostalno nadopunili ili prekrižili glasački listić i slično, naš listić bio bi nevaljan i naš se glas ne bi brojao.

Iako se možda na prvu čini da nevaljan listić ima isti učinak kao i neizlazak na izbore, to nije istina. Izlaskom na izbore, davanjem glasa ili poništavanjem listića svi mi ispunjavamo svoju građansku dužnost odnosno ostvarujemo svoje pravo glasa koje imamo kao građani demokratske države. 

Ne smijemo zaboraviti da demokracija označava vladavinu naroda te da narod ima s jedne strane pravo, ali i dužnost sudjelovati u izboru vlasti. Svojim neizlaskom na izbore mi zanemarujemo tu svoju dužnost. 

Ponekad opravdanje za ovakvo ponašanje tražimo u nedostatku stranaka ili osoba za koje bismo glasovali. Naravno, nikoga se ne može prisiljavati da podržava kandidate za koje smatra da nisu kvalitetni. Međutim, u tom slučaju svoje nezadovoljstvo postojećim političkim opcijama možemo iskazati primjerice poništavanjem glasačkog listića. Dovoljan broj nezadovoljnih građana može biti okidač za pojavu nekih novih opcija koje bi možda zadovoljile njihova očekivanja. 

Neizlaskom na izbore i pasivnim stavom ne pridonosimo nikakvoj promjeni te ostavljamo drugima da odlučuju umjesto nas.

Najveću nepoznanicu kod izbora zastupnika za Hrvatski sabor predstavlja pitanje kako pretvoriti sve te stotine tisuća glasova u izborna mjesta, to jest, kako na temelju glasova odrediti koliko mjesta u Saboru će dobiti koja lista. To se rješava jednom matematičkom metodom koja se naziva D’Hondtov izračun. 

Objasnit ćemo ju kroz primjer.

Ovim primjerom objasnit ćemo kako se određuje izborni rezultat u jednoj izbornoj jedinici. Imajmo na umu da u Republici Hrvatskoj postoji 10 izbornih jedinica (uz 11. i 12. koje su specifične) te se u svakoj jedinici izborni rezultat računa na ovaj način. 

Također, u svakoj izbornoj jedinici bira se po 14 zastupnika pa izborne liste svake stranke imaju po 14 kandidata. Međutim, kako bismo pojednostavili ovaj izračun, zamislit ćemo da se u našoj zamišljenoj izbornoj jedinici biraju samo tri zastupnika, te da stranačke liste imaju po tri zastupnika. 

Recimo da su na izborima tri stranke – Sunce, Nebo i More, sastavile svoje liste kandidata. 

Prvi korak je prebrojavanje glasačkih listića. Nakon prebrojanih glasova ustanovili smo da je: 

●   lista Sunce osvojila 500.000 glasova,

●   lista Nebo osvojila 700.000 glasova,

●   a lista More čak 1.500.000 glasova.

Sljedeći korak je da brojeve glasova koje je svaka lista osvojila, dijelimo s brojevima od 1 do 3 (u stvarnosti bismo ih dijelili s brojevima od 1 do 14 – koliko kandidata na listi i ima) i zabilježimo dobivene rezultate. 

To bi izgledalo ovako:

SUNCE                            NEBO                                 

500.000:1 = 500.000       700.000:1 = 700.000 

500.000:2 = 250.000       700.000:2 = 350.000 

500.000:3 = 166.666       700.000:3 = 233.333

MORE

1.500.000:1 = 1.500.000

1.500.000:2 = 750.000

1.500.000:3 = 500.000

Od svih brojeva koje ovdje vidimo, odabiremo tri najveća rezultata zato što u toj izbornoj jedinici biramo tri zastupnika (u stvarnosti birali bismo 14 najvećih rezultata).

Svaki najveći rezultat znači jedno saborsko mjesto. Prema tome, u ovom primjeru možemo vidjeti da je stranka More osvojila dva saborska mjesta, a stranka Nebo jedno mjesto.

U ovom slučaju u Sabor ulaze prva dva kandidata sa stranačke liste More i prvi kandidat sa stranačke liste Nebo. 

Iz tog razloga važan je raspored kandidata na izbornim listama jer kandidat broj 3 liste More neće ući u Sabor. Međutim, u slučaju da kandidat broj 3 s liste More dobije dovoljan broj preferencijskih glasova (10% od ukupnog broja glasova neke liste – u ovom primjeru 10% od 1.500.000 = 150.000), on će ući u Sabor zajedno s kandidatom broj 1, te će preuzeti mjesto kandidata broj 2. 

Što je to izborni prag? 

Da bi se izborni rezultat uopće dijelio, stranka mora prijeći izborni prag koji iznosi 5%. To znači da ukupan broj glasova koji je stranka osvojila mora biti veći od 5% broja birača koji su u toj izbornoj jedinici izašli na izbore. U našem primjeru ukupan broj birača koji su izašli na izbore je 2.700.000 birača. To znači da je izborni prag u ovom slučaju 135.000 glasova. 

Kada stranka ne prijeđe izborni prag, ona ne ulazi u diobu mjesta, jednostavno se gleda kao da ona nije niti bila na izborima. Iz tog razloga često se, u slučajevima kada se određena količina glasova daje manjim strankama, a one ne uspiju prijeći izborni prag - govori o tzv. prosipanju glasova. Također, možemo vidjeti da do prosipanja glasova može doći i u slučaju kada stranka prijeđe izborni prag, ali prema ovoj metodi dodjele mandata ne dobije niti jedno zastupničko mjesto.

Hrvatski sabor ima mnoge ovlasti koje proizlaze iz odredbi Ustava Republike Hrvatske. One su sljedeće:

     ●  odlučuje o donošenju i promjeni Ustava

Ustav Republike Hrvatske donesen je 22. prosinca 1990. godine, a nakon toga pet je puta mijenjan. Posljednji je puta to učinjeno 2014. godine kada je, na temelju rezultata provedenog referenduma, u Ustav unesena odredba kako je brak životna zajednica žene i muškarca. O promjeni Ustava, nakon dvaju glasovanja o nacrtu te promjene, Sabor odlučuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

     ●  donosi zakone

Zasigurno se radi o jednoj od važnijih, ako ne i najvažnijoj ovlasti Hrvatskog sabora. Tome u prilog govori da je krajem 2019. godine u Hrvatskoj na snazi više od 800 zakonskih propisa, da je u istoj godini doneseno oko 40 novih zakona te više od 125 izmjena i dopuna već postojećih zakon.

     ●  donosi državni proračun

Proračun Republike Hrvatske jest akt u kojem su određeni prihodi i rashodi Republike Hrvatske za razdoblje od godine dana. 

Iako Vlada priprema i predlaže proračun, Sabor je taj koji o njemu odlučuje. Važno je napomenuti da, ako se Sabor ne slaže s proračunom, može samo predložiti neke izmjene. Međutim, ako Sabor odbije prijedlog i novi ne bude usvojen u roku od 120 dana otkada je prvi odbijen, Predsjednik Republike može, uz pristanak predsjednika Vlade, raspustiti Sabor.

Mogli bismo sumirati da je proračun žila kucavica države i da njegova odsutnost otežava i najjednostavnije državne zadatke.

     ●   raspisuje referendum

Sabor može raspisati referendum o bilo kojem pitanju koje spada u njegovu nadležnost na temelju vlastite odluke, a to mora učiniti na zahtjev deset posto birača – građanske inicijative. 

     ●          odlučuje o ratu i miru

Iako je Predsjednik države onaj koji formalno proglašava rat i sklapa mir, odluka o tome donosi se prethodno u Hrvatskom saboru. 

     ●          odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske

Odluku o promjeni granica Hrvatski sabor, zbog iznimne važnosti tog pitanja, donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

     ●         daje amnestiju  za kaznena djela

Ovim aktom Sabor može određene osobe osloboditi od kaznenog progona, odnosno izvršenja kazne ili ublažiti kaznu za počinjeno kazneno djelo.

     ●         obavlja izbore, imenovanja i razrješenja

Jedna od ovlasti Sabora je da bira, imenuje i razrješava dužnosti članove odbora i radnih tijela Sabora, državnog izbornog povjerenstva, pučkog pravobranitelja, povjerenika za informiranje, glavnog državnog revizora, itd.

     ●         nadzire rad Vlade Republike Hrvatske i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Saboru

Sabor nadzire njihov rad osnivanjem istražnih povjerenstva, postavljanjem zastupničkih pitanja te interpelacijama, a u konačnosti i glasovanjem o povjerenju Vladi. 

     ●         donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskog sabora

Sabor donosi deklaracije kojima izražava stajalište o pitanjima vanjske i unutarnje politike ili zaključke kojima utvrđuje stajališta o određenim događajima i pojavama, izražava mišljenja ili utvrđuje obveze Vlade, ministarstava i drugih tijela državne uprava. Osim toga donosi i rezolucije, preporuke, pravilnike, itd.

Primjer takvog akta je Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, kojom je Hrvatski sabor izrazio svoj stav prema položaju Hrvata u BiH te pružio podršku europskom putu BiH. 

     ●         donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Republike Hrvatske

Strategija nacionalne sigurnosti osnovni je strateški dokument kojim se određuju politike i načini za ostvarivanje nacionalnih interesa te postižu sigurnosni uvjeti koji omogućavaju kontinuiran razvoj države i društva. 

Slično tome, Strategija obrane uređuje način korištenja obrambenih resursa koje Republika Hrvatska ima na raspolaganju, kako bi mogla učinkovito odgovoriti na sigurnosne izazove i raditi na budućem razvoju. 

     ●        ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti Republike Hrvatske

Ova vrsta građanskog nadzora relativno je nova u Republici Hrvatskoj, o njoj se počelo govoriti početkom 2000-tih godina. Postoji više oblika građanskog nadzora, pa tako nositelji mogu biti parlament, akademija, nevladin sektor i mediji. U Hrvatskoj je najbolje definiran parlamentarni nadzor – provodi se ponajprije kroz rad Odbora za obranu, jednog od radnih tijela Hrvatskog sabora. 

S obzirom da je Sabor tijelo koje predstavlja cijeli narod i da u njemu trenutno sjedi 151 zastupnik, teško je zamisliti da se svaka odluka donosi bez određenih priprema. 

Stoga su osnovana radna tijela Sabora, da bi proces donošenja odluka bio brži i da bi zastupnici unaprijed mogli proučiti pitanja o kojima će raspravljati i odlučivati.

Radna tijela Hrvatskoga sabora su odbori i povjerenstva koja se osnivaju Poslovnikom Hrvatskoga sabora. Njihova uloga je da raspravljaju o prijedlozima zakona i drugim pitanjima te na taj način olakšavaju rad Sabora.

S obzirom da postoje različita područja odlučivanja, tako postoje i različita radna tijela. Trenutno postoji 29 radnih tijela, a njih čine predsjednik, potpredsjednik i članovi. Oni su većinom saborski zastupnici, ali u radna se tijela mogu imenovati i javni, znanstveni i stručni djelatnici koji nemaju pravo glasa. 

Radi razmatranja pojedinih pitanja, Sabor može osnovati i druga radna tijela. Primjeri radnih tijela su: Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbor za zakonodavstvo, Odbor za gospodarstvo, Mandatno-imunitetno povjerenstvo, Odbor za turizam, itd.

Građani često misle kako je Vlada ta koja donosi zakone. TO NIJE TOČNO.  

Hrvatski sabor nositelj je zakonodavne vlasti i samo on može donositi zakone. 

Nakon Ustava i međunarodnih ugovora, zakon je jedan od najvažnijih izvora prava. Svi drugi akti, sve aktivnosti kako državnih institucija, tako i nas građana – sve to mora biti u skladu s Ustavom i zakonom.

Kako znamo je li zakon dobro napisan? 

Odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan. Dobro napisan zakon moći će regulirati svaku novu situaciju koja se pojavi u njegovoj primjeni. Ideja nije da se zakoni mijenjaju svako malo, već da, jednom kad se zakon donese, traje dulje vrijeme. Izmjene zakona trebale bi biti iznimka, a ne pravilo. Nažalost, u stvarnosti to često nije tako.

Zbog sveg navedenog sam postupak donošenja zakona vrlo je složen i ponekad dugotrajan, a ovdje ćemo faze tog postupka prikazati u kratkim crtama.

Kako to izgleda? 

     1.     prijedlog zakona

Da bi se zakonodavni postupak uopće pokrenuo, netko ga mora inicirati. To je najčešće Vlada, ali može biti i svaki saborski zastupnik. 

Zamislimo da je Vlada potaknuta problematikom globalnog zatopljenja te odluči donijeti zakon kojim bi se smanjila upotreba plastike u Hrvatskoj – Zakon o smanjivanju uporabe plastike u RH. 

Ona prvo mora sastaviti prijedlog zakona u kojem će detaljno objasniti zbog čega je potrebno regulirati to pitanje, kako će ga regulirati, ali i financirati. Taj prijedlog Vlada će uputiti u Sabor kako bi se zastupnici mogli s njim upoznati, predložiti svoja rješenja i na kraju o njemu glasovati. 

     2.     savjetovanje sa zainteresiranom javnošću

U demokratskoj državi važno je građanima omogućiti da izravno sudjeluju u postupku donošenja zakona. To se postiže kroz postupak tzv. savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. 

Kao što sam naziv kaže, svi zainteresirani građani mogu izraziti svoje prijedloge i mišljenja o budućem zakonu i na taj način pridonijeti na njegovoj kvaliteti. Ono se provodi putem internetske stranice https://esavjetovanja.gov.hr te se građanima omogućuje da iznesu svoje mišljenje u obliku komentara na članke, općih komentara i nadopuna teksta.

     3.     raspravljanje o prijedlogu zakona u radnim tijelima

Prije nego o prijedlogu zakona budu raspravljali svi saborski zastupnici, o njemu će se najprije raspravljati u sklopu užeg radnog tijela. U ovom slučaju to bi bio Odbor za zaštitu okoliša i prirode. Nakon rasprave unutar radnog tijela, ono donosi izvješće o svom radu. 

Ideja rasprave o prijedlogu zakona u radnim tijelima je da se s jedne strane olakša i ubrza proces donošenja zakona, a s druge da u njemu sudjeluju stručnjaci s tog područja. 

     4.     prvo čitanje

Nakon što prijedlog prođe raspravljanje u radnim tijelima, na redu su saborski zastupnici. Na saborskoj sjednici, u našem primjeru, Vlada će predstaviti svoj prijedlog i objasniti zašto smatra da je važno donijeti takav zakon. Nakon toga, saborski zastupnici raspravljat će je li to zaista potrebno te će eventualno davati svoje prijedloge. 

Na kraju rasprave saborski zastupnici mogu odbiti prijedlog zakona. Nakon toga sljedeća tri mjeseca o tom se prijedlogu ne može ponovno raspravljati. Ako saborski zastupnici smatraju da je potrebno donijeti zakon, oni će prihvatiti prijedlog i uputiti Vladu da, uzimajući u obzir njihova rješenja, izradi tzv. konačni prijedlog zakona. 

     5.    konačni prijedlog zakona

Konačni prijedlog zakona potrebno je podnijeti Saboru u roku 6 mjeseci od dana kada je on prihvatio prvi prijedlog zakona. Konačna verzija zakona mora sadržavati sve detalje vezane uz zakon i njegovu provedbu. Također je potrebno naznačiti razlike rješenja u konačnoj verziji od one koja je bila prvo predstavljena, kako bi saborski zastupnici mogli lakše proučiti konačni prijedlog i dati svoje mišljenje. 

     6.    drugo čitanje

Cilj drugog čitanja je iscrpna rasprava o tekstu konačnog prijedloga zakona, o stajalištima radnih tijela i podnesenim amandmanima. 

Što su to amandmani? 

Ako saborski zastupnici smatraju da određeno zakonsko rješenje nije dobro ili bi ga se moglo urediti na bolji način, oni daju svoje prijedloge na te odredbe zakona, a ti se prijedlozi nazivaju amandmani. 

Amandmani se mogu prihvatiti ili odbiti, a nakon toga zaključuje se rasprava i pristupa se glasovanju o donošenju zakona. Glasovanje na sjednici u pravilu je javno, a provodi se dizanjem ruke, poimeničnim ili elektroničkim glasovanjem.

Ovo je, moglo bi se reći, veliko finale donošenja zakona. Rasprave su ovdje najvatrenije i najdulje traju. Svatko u Saboru ima neko svoje stajalište i mišljenje, a svi se bore za to da se baš njihovo rješenje unese u zakon. 

Koliko je glasova potrebno da se donese zakon? 

Zakoni se u pravilu donose većinom glasova, uz uvjet da je na sjednici nazočno više od polovice zastupnika (tzv. kvorum). Trenutno u Saboru imamo 151 zastupnika. Da bi se mogao donijeti zakon, na sjednici Sabora mora biti prisutno barem 76 zastupnika, a da bi se zakon donio, za njega mora glasovati njih barem 39. 

Većina zakona donosi se na ovaj način, međutim za donošenje zakona o određenim važnim pitanjima postoje nešto stroži uvjeti (npr. dvotrećinska većina ili natpolovična većina SVIH zastupnika). 

     7.    treće čitanje

Samo iznimno provodi se i treće čitanje, ako tako odluči Sabor ili predlagatelj  zakona. Obično se ono provodi kada je na tekst konačnog prijedloga zakona podnesen veći broj amandmana ili kada oni bitno mijenjaju sadržaj konačnog prijedloga zakona. Smisao je da se predlagatelju, a i zastupnicima, omogući dodatno vrijeme da razmotre amandmane te donesu najbolju odluku o tome žele li ih uključiti u konačni tekst zakona.

     8.    objava zakona

Jednom kada Sabor izglasa zakon, on se šalje Predsjedniku države radi proglašenja – tzv. promulgacije. To je samo formalni čin, pa tako Predsjednik ne može odbiti potpisivanje zakona čak i ako se s njime ne slaže. Jedino bi on mogao eventualno uputiti zakon Ustavnom sudu koji će potom ocijeniti je li zakon u skladu s Ustavom. 

Predsjednik odlukom proglašava zakon u roku od osam dana od dana kada je izglasan u Hrvatskom saboru. Prije nego što zakon stupi na snagu, objavljuje se u Narodnim novinama – službenom listu Republike Hrvatske. Zakoni obično stupaju na snagu osmi dan od objave u Narodnim novinama, međutim taj rok može biti dulji, ali i kraći, a najkraći je čak samo jedan dan od objave. 

Smisao tog roka je da se ljudima pruži potrebno vrijeme da se upoznaju sa zakonskim odredbama. Jednom kada zakon stupi na snagu, smatra se da su svi upoznati s njim i nitko se ne može pozivati na to da mu nije poznata neka njegova odredba, odnosno to ga ne opravdava.

Ponekad, kada to zahtijevaju osobito opravdani razlozi, zakon se može donijeti po tzv. hitnom postupku. Razlozi za takvo donošenje moraju biti posebno obrazloženi. 

Da bi postupak bio brži, određene se faze spajaju, kako bi zakon što prije mogao stupiti na snagu. Tako se objedinjuju prvo i drugo čitanje, što znači da se odmah podnosi konačan prijedlog zakona.

Kada bismo postavili pitanje: „Koja je grana vlasti najutjecajnija?”, na prvu će se možda činiti da je to izvršna vlast. Međutim, u demokratskim državama narod je nositelj vlasti, a on svoju volju očituje izborom zastupnika u glavni organ demokracije – parlament. U parlamentu nastaje i prestaje život jedne vlade. Za vrijeme svog mandata Vlada provodi zakone koji su doneseni upravo u Saboru. 

Vlada kao dio izvršne vlasti ima široke ovlasti i brzo donosi važne odluke, za razliku od Sabora koji zbog svoje veličine ne bi mogao obavljati tu zadaću. Zbog toga je uloga Sabora da – nakon što izabere Vladu – kontrolira njezin rad i pazi da ona ne prekorači svoje ovlasti. 

Kako Sabor kontrolira rad Vlade?

Sabor na razne načine nadzire rad Vlade te za to ima sljedeća sredstva:

      ●       godišnje izvješće rada Vlade 

Jedan od najvažnijih mehanizama je godišnje izvješće rada Vlade. Predsjednik Vlade dužan je svake godine sredinom rujna predstaviti Saboru godišnje izvješće Vlade o pojavama, problemima i stanju u društvu te aktivnostima Vlade.

Osim godišnjeg izvješća, Sabor može tražiti i druga izvješća i podatke od ministara. Ovo je potpuno logično; u interesu zakonodavca je znati kako se primjenjuju zakoni koje je donio i koliko su učinkoviti u onome što pokušavaju postići. 

     ●       zastupnička pitanja 

Saborski zastupnici imaju ovlast postavljati tzv. zastupnička pitanja. Ona mogu biti postavljena u usmenom ili pismenom obliku i putem njih zastupnici dobivaju dublji uvid u rad Vlade.

Ono što je važno jest da su predsjednik Vlade i ministri dužni odgovoriti na svako postavljeno pitanje. Što se tiče usmenih pitanja, ona se postavljaju na početku sjednice Sabora, tijekom tzv. „aktualnog prijepodneva“. U slučaju da zastupnik ne bude zadovoljan odgovorom, može tražiti da mu se ponovno odgovori, ovaj put u pisanom obliku. Pitanja se također mogu postavljati u pisanom obliku.

Postavljena zastupnička pitanja mogu se pregledati na internetskim stranicama Hrvatskog sabora. 

     ●       interpelacije 

Često se zna dogoditi i da pojedini zastupnici pokazuju zabrinutost u vezi načina na koji Vlada izvršava (ili ne izvršava) određene dužnosti. Tako jedna desetina saborskih zastupnika može započeti raspravu o toj temi u Saboru, što se naziva interpelacija. 

Iako se na prvu može činiti da su zastupničko pitanje i interpelacija ista stvar, interpelacija je nešto ozbiljnija. 

Između njih postoje dvije bitne razlike: 

         1. zastupničko pitanje može postaviti jedan zastupnik, dok interpelaciju može postaviti samo skupina zastupnika;

         2. kod interpelacije, nakon što Vlada odgovori, Sabor aktivno raspravlja o tom odgovoru – ako odluči da nije zadovoljan odgovorom, može pokrenuti pitanje povjerenja Vladi, predsjedniku Vlade ili ministrima

     ●       istražna povjerenstva 

Ako Sabor smatra da postoji potreba za nekom dubljom istragom, može osnovati istražno povjerenstvo koje bi pobliže analiziralo rad Vlade.

     ●       izglasavanje nepovjerenja Vladi 

Najozbiljnija mjera koju Sabor može poduzeti protiv Vlade je glasovanje o povjerenju. Na prijedlog jedne petine zastupnika može se pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku Vlade, pojedinom članu ili Vladi u cjelini. U tom slučaju nepovjerenje je izglasano ako je za to glasala većina od ukupnog broja zastupnika. 

Ako Sabor odbije prijedlog, sljedećih šest mjeseci zastupnici ne mogu podnijeti isti prijedlog. 

Sve u svemu, možemo zaključiti da je svrha ovih sistema osigurati transparentnost i suradnju između Sabora i Vlade. 

Međutim, najučinkovitiji kontrolni mehanizam upravo je u rukama svih nas. Svake četiri godine mi ocjenjujemo rad prethodne Vlade, te prema njenim rezultatima iskazujemo novo ili uskraćujemo dosadašnje povjerenje. 

Knjige i članci

SMERDEL, Branko; Ustavno uređenje europske Hrvatske; Narodne novine, Zagreb, 2013.

TABAK, Igor; „Prvih trideset mjeseci novog sustava parlamentarnog nadzora nad obrambenim sektorom u Republici Hrvatskoj“; Polemos, vol. XIV, br. 28, 2011, str. 83 – 99. https://hrcak.srce.hr/82928

Pravni akti 

Poslovnik Hrvatskog sabora, „Narodne novine“, br. 81/2013, 113/2016, 69/2017, 29/2018.

Ustav Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998,113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, „Narodne novine“, br. 116/1999, 109/2000, 53/2003, 167/2003, 44/2006, 19/2007, 20/2009, 145/2010, 24/2011, 93/2011, 19/2015, 104/2015, 98/2019.

Internetske stranice

Hrvatski sabor; www.sabor.hr

Ministarstvo uprave; www.uprava.gov.hr