Ovaj sud sa sjedištem u Luksemburgu, kako mu samo ime kaže, jedna je od institucija Europske unije.

Uobičajeno je da međunarodne organizacije osnuju svoje sudbeno tijelo koje bi rješavalo sukobe – između članica međusobno ili između članica i institucija organizacije – vezano za međunarodni sporazum koji su članice potpisale. Tako je i EU (odnosno njezine preteče, različite „Zajednice“) odmah osnovala svoj sud (koji je 1952. bio „Sud Europske zajednice za ugljen i čelik“, kasnije „Sud Europskih zajednica“, a od 1993. godine kad je osnovana EU zove se „Sud Europske unije“). Kako god se zvao, Sud se uvijek bavio samo europskim propisima, a nikad domaćim propisima država članica – njima se i dalje bave domaći sudovi.

Osnovna je zadaća Suda EU osigurati:

·       da se pravo Unije poštuje te

·       da se ono na jednak način tumači i primjenjuje u cijeloj Uniji.

Jasno je da sudovi postoje da osiguravaju djelotvornu pravnu zaštitu pojedinca i svih njegovih prava – a mnoga od njih proizlaze iz pravnog poretka EU. No zašto je tako važna ujednačenost?

Bez ujednačene primjene prava nema jednakosti građana Unije, a tu je uloga Suda velika. Države članice dosta se razlikuju po svojoj pravnoj tradiciji, jeziku i iskustvu te je moguće da domaći suci država članica različito shvaćaju istu europsku odredbu ili je čak uopće ne žele primijeniti. Takvu situaciju može ispraviti Sud EU jer ima konačnu riječ u pitanjima koja su uređena Osnivačkim ugovorima EU, a sve zato da bi pravo Unije vrijedilo na jednak način za svakoga, neovisno u kojoj se članici nalazi.

Kad kažemo „pravo Unije“, mislimo na tisuće raznih propisa. Primarno pravo Unije čine Ugovor o EU i Ugovor o funkcioniranju EU, zatim Povelja EU o temeljnim pravima, pa različiti međunarodni ugovori poput ugovora o pristupanju, te opća pravna načela. Sekundarno pravo Unije čine zakonodavni akti poput mnogobrojnih uredbi i direktiva, kao i razne odluke raznih tijela i agencija EU. Svi oni mogu doći pred Sud EU, koji će se voditi ponajprije Osnivačkim ugovorima kako bi presudio. 

Postupci u kojima odlučuje Sud Europske unije dijele se na pet glavnih tipova. To su:

— Postupci zbog povrede Ugovora – protiv vlade države članice ako krši pravo EU

— Tužbe za poništenje – ako Sud usvoji tužbu, poništava se neki propis institucija EU jer krši primarno pravo EU (npr. Osnivačke ugovore ili ljudska prava)

— Tužbe zbog propusta – protiv institucija EU kad su dužne djelovati, a to ipak propuste

— Tužbe za naknadu štete – protiv EU ili njezina osoblja kad njihovim radom ili propustom nastane šteta za pojedince ili poduzeća

— Odluke o prethodnim pitanjima – na upit suca nacionalnog suda, Sud EU:

·         daje pojašnjenje smisla nekog propisa EU ili

·         daje odgovor je li neki propis EU valjan i zakonit.

Vidimo da Sud EU mora braniti pravo Unije neovisno je li ga povrijedila neka članica ili pak institucija same Unije, te da može kažnjavati i Uniju i članice. Sud EU je tu da brani vladavinu zakona, a ne institucije Unije, jer i one same mogu povrijediti pravo Unije (npr. ako donesu europski propis nižeg ranga koji nije u skladu s europskim propisom višeg ranga).

Primjera za prvu situaciju, kad EU tuži članicu zbog povrede Ugovora, nema pretjerano mnogo jer Europska komisija nastoji iskoristiti svaku drugu opciju prije nego ode na Sud.  Recimo, Poljska je 2017. donijela zakone koji su smanjili dob u kojoj suci moraju otići u mirovinu i time „otjerali“ niz sudaca sa svoje pozicije. Također su stavili raniju dob umirovljenja za žene nego što je za muškarce. Nakon mnogo pregovora, sankcija i upozorenja, Europska komisija odlučila je 2019. tužiti Poljsku zbog kršenja prava EU, a osobito temeljnog načela vladavine prava. Ovaj postupak odvijao se pred Sudom EU koji je presudio da poljski zakoni nisu u skladu s Osnivačkim ugovorima te da se moraju ukinuti. 

Isti postupak zbog povrede ne mora pokrenuti Komisija, već i država članica može tužiti drugu članicu zbog povrede europskog prava. Tako je Slovenija tužila Hrvatsku 2018. glede aktivnosti u Piranskom zaljevu (a tada je Sud EU presudio da konkretno pitanje ne spada u njegov djelokrug pa ne može odlučivati).

Tužbe za poništenje pravnih akata EU mogu podnijeti vlade država članica, Vijeće, Komisija te (u nekim slučajevima) Europski parlament. Čak i pojedinci mogu podnijeti ovu tužbu Sudu EU pod uvjetom da se osporavani pravni akt odnosi izravno na njih. Sud tada zapravo provodi ocjenu zakonitosti propisa Unije u sklopu koje ispituje pitanja nadležnosti i procedure te potencijalnih povreda Ugovora i zloporabe ovlasti. Ako Sud usvoji tužbu, poništit će taj propis, odnosno poništiti sve ili neke pravne učinke koje je propis dotad proizveo.

Tužbe zbog propuštanja upućene su protiv institucija Unije (Komisije, Vijeća ili Europskog parlamenta, kao i svih drugih tijela i agencija EU) kad propuste neko djelovanje na koje su dužni prema Ugovorima. Tužbu mogu podnijeti vlade država članica ili ostale institucije Unije. Pojedinci i poduzeća mogu je podnijeti u slučaju da je institucija Unije propustila uputiti neki akt upravo njima (a bila je to dužna).

Prije tužbe tužitelj treba instituciju pozvati da djeluje i time izvrši svoju dužnost prema Ugovorima. Ako se dva mjeseca od tog poziva institucija ne očituje, može se Sudu podnijeti tužba. Ako je Sud usvoji, presudit će da je propuštanje bilo nezakonito, a institucija će biti dužna poduzeti mjere u skladu s tim.

Tužbe za naknadu štete dostupne su pojedincima i poduzećima kad im nastane šteta nezakonitim djelovanjem nekog službenika Unije. Sud se pri odlučivanju o odšteti služi osnovnim pravnim načelima koja su zajednička svim državama članicama.

Ova četiri opisana postupka imaju za cilj da se pravo Unije poštuje, a odvijaju se u cjelosti na Sudu EU. No peti postupak ima prvenstveno za cilj ujednačenost prava Unije, a dio koji se odvija na Sudu EU („odlučivanje o prethodnom pitanju“) samo je međufaza postupka koji započinje i završava na domaćim sudovima. Taj postupak zaslužuje zasebno poglavlje.

Recimo da vodite sudski postupak protiv nekoga. Smatrate da je prekršio neku uredbu EU i time Vam uskratio neka Vaša prava. Vi prezentirate svoj slučaj jednom od hrvatskih općih sudova. Nakon što Vas sudac sasluša i pročita uredbu na koju se pozivate, on shvati da zapravo ne zna kako ta uredba funkcionira zajedno s domaćim zakonom.

Ako se sjećate kako funkcionira pravni poredak Unije, znate da se pravo EU može izravno primjenjivati pred domaćim sudovima, a ako je neki domaći zakon u suprotnosti s europskim propisom koji je izravno primjenjiv – sudac mora zanemariti domaći propis i primijeniti europski. Međutim u ovoj situaciji sudac jednostavno ne zna. Propis nije dovoljno precizan da bi bilo jasno, a sudac ne želi suditi naslijepo, ne samo jer ne želi prekršiti pravo Unije, već i zato što ne želi učiniti nepravdu ni Vama ni osobi koju tužite.

Kako bi riješio situaciju, naš sudac će zamoliti Sud EU da mu razjasni smisao europskog propisa. U tom trenutku Vaš slučaj će se privremeno zaustaviti – kao da je pritisnuta pauza, sve dok Sud EU ne donese odluku o tome kako se treba shvaćati Uredba u pitanju. Taj međupostupak koji se vodi na Sudu EU dok Vi čekate naziva se odlučivanje o prethodnom pitanju (ili skraćeno „prethodni postupak“).

Naime, čak i uz najbolje namjere svih pravnika na svijetu pravo često zna biti neprecizno i višeznačno. Za Europsku uniju ovo predstavlja problem zato što joj je cilj jednako se odnositi prema svima. Bilo bi potpuno nepošteno kada bi istu uredbu EU jedan sudac (ili čak jedna država) primjenjivala na jedan način, a druga na drugi način. Upravo kako bi se spriječila ta nepravda, ne samo prema državama članicama, nego i prema nama pojedincima, postoji prethodni postupak na Sudu EU.

Prethodni postupak započinje kada nacionalni sudac upita Sud EU je li neki propis Unije valjan ili što propis znači. No ovaj postupak možete posredno potaknuti i Vi ako smatrate da neki nacionalni zakon krši europsko pravo – tako da pitate naš domaći sud.  Ako nacionalni sud procijeni da za to ima potrebe, on će dalje pitati Sud EU i pokrenuti prethodni postupak.

Nakon što dobije odgovor Suda EU o smislu neke europske odredbe, domaći sudac nastavlja rješavati slučaj kako smatra da je ispravno, s tim da mora poštivati mišljenje Suda EU. Odluka o tome je li domaće pravo u skladu s europskim ostaje na domaćem sucu jer se time Sud EU ne smije baviti, ali domaći sudac je dužan presuditi u okvirima odluke Suda EU o prethodnom pitanju. Upravo zato će u mnogim situacijama domaći sudac doista isključiti primjenu domaćeg propisa i izravno primijeniti europski. 

Sud Europske unije kao institucija danas se sastoji od dva različita sudska tijela koja se zovu „Sud“ i „Opći sud“. Ovo je malo zbunjujuće, pa ćemo objasniti kako je do toga došlo.

Radi se o tome da je dotad jedinstveni sud postao preopterećen, pa je 1989. stvoren novi sud nazvan „Prvostupanjski sud“ jer bi tu započinjali gotovo svi postupci, a stari sud bi bio viši sud, što znači da bi na njemu započinjale i završavale samo najbitnije vrste predmeta, a usto bi sudio o žalbama na odluke Prvostupanjskog suda. Lisabonskim ugovorom je Prvostupanjski preimenovan u Opći sud, ali osnovna uloga ostala je ista.

Jedno vrijeme postojao je i treći, „Službenički sud“, koji je rješavao sporove između Unije i njezinih službenika (npr. zaposlenika Komisije u vezi s njegovom mirovinom koju mu plaća Unija). Taj je sud ukinut, a njegovi predmeti sada idu na Opći sud, kojemu je udvostručen broj sudaca.

Vidimo da – kao i obično s europskim institucijama – stvari se mijenjaju te se mogu mijenjati i dalje. Lisabonski ugovor ostavlja otvorenu mogućnost članicama da osnuju nova sudska tijela u okviru Suda EU, i to specijalizirane sudove koji bi se bavili samo određenom vrstom predmeta (kao što je bio Službenički sud).

No trenutno imamo dva sudska tijela: Sud i Opći sud. Većina predmeta započinje na Općem sudu, a to može biti zaista širok raspon tema: od uvoza voća i povrća ili sadržaja naljepnica na maslacu od kikirikija do ozbiljnijih poput granične kontrole ili terorizma.

·       KAKO ZNAMO KOJE ĆE SUDSKO TIJELO ODLUČIVATI?

Pogledamo li pet glavnih tipova predmeta kojima se bavi sudstvo Unije, na Opći sud idu tužbe za poništenje, tužbe zbog propusta i samo one tužbe za naknadu štete koje se odnose na situaciju kad pojedinac ili država članica diže tužbu protiv odluka koje je donijela/propustila Komisija, a koje se odnose na njih (npr. privatna kompanija tuži Komisiju zbog novčane kazne). No ako se diže tužba za poništenje odluka Europskog parlamenta i/ili Vijeća, o tome neće odlučivati Opći sud, nego Sud.

Na sve presude Općeg suda može se uložiti žalba, o kojoj uvijek odlučuje (Viši) Sud. Može se žaliti samo oko pitanja prava, a ne činjenica – drugim riječima, Sudu se obraća stranka koja smatra da je Opći sud krivo protumačio pravo, a ne činjenice.

No ne može se uložiti žalba na presude (Višeg) Suda i njegova je odluka konačna. Slučajevi koji ne idu pred Opći, već samo pred Sud jesu (osim već spomenutih): tužbe protiv države članice zbog povrede Ugovora, te odlučivanje o prethodnom pitanju na upit nacionalnih sudova.

To dvoje, kao i tužbe za poništenje propisa koje su donijeli Europski parlament i/ili Vijeće, tiče se „ustavnog prava Unije“, temelja njezinog poretka, i zato o tome odlučuje najviše tijelo unutar sustava sudbene vlasti Unije (tj. Sud, a ne Opći sud).

·       BROJ SUDACA

(Viši) Sud sastoji se od 27 sudaca, po jednog iz svake države članice, a Opći sud od 54 suca, po dvoje iz svake države članice. Članice samostalno nominiraju svoje suce, a biraju se pravni stručnjaci koji su bez ikakve dvojbe objektivni.

Koga god da države nominiraju, ostale članice moraju odobriti taj izbor jer ti suci nisu više suci neke specifične države već čitave Europske unije.

Dakako, ne bave se svi suci svakim predmetom. Svaki predmet dodjeljuje se vijeću sudaca, a broj sudaca u tom vijeću ovisi o tome koliko je važan i kompliciran neki slučaj.

·       NEZAVISNI ODVJETNICI

Sudu u radu pomaže 11 nezavisnih odvjetnika, čija je zadaća davati stručno mišljenje o tumačenju i primjeni prava u rješavanju konkretnog predmeta, i to sasvim nepristrano. I oni se biraju među najvećim pravnim stručnjacima svake države.

Nezavisni odvjetnici slušaju i prate svaki predmet baš kao da su suci, te javno izdaju svoje stručno mišljenje prije nego što suci donesu odluku. U njemu trebaju dati pravnu ocjenu slučaja i predložiti rješenje uzimajući u obzir sve ranije odluke Suda, te obrazložiti zašto bi ili ne bi trebalo odstupiti od dotadašnje prakse.

Važno je napomenuti da suci samostalno i neovisno obavljaju svoju funkciju. Oni su obvezni poslušati (tj. pročitati) mišljenja nezavisnih odvjetnika ali mogu odlučiti potpuno suprotno od onoga što oni savjetuju. Ipak, istraživanja pokazuju da se u 70% slučajeva nezavisne odvjetnike pita za mišljenje. Drugo istraživanje došlo je do zaključka da ako nezavisni odvjetnik savjetuje ukidanje nekog pravnog akta, postoji 67% veća šansa da Sud to zaista i učini. Dakle, iako su suci u potpunosti samostalni, to ne znači da su mišljenja nezavisnih odvjetnika za baciti; upravo suprotno, ona nose određenu težinu i utječu na odluke Suda.

Presude Suda EU u pravilu se shvaćaju kao presedani. Drugim riječima, smatra se da je onaj način na koji je Sud EU protumačio pravo EU u nekoj presudi ispravan način na koji se treba tumačiti pravo EU i u budućim slučajevima pa zbog toga presude Suda EU imaju gotovo snagu zakona. Što to točno znači?

Recimo da Sud zauzme određeni stav o nekom pitanju koje se pojavilo pred njim i tiče se prava Unije. On će taj stav (svoje „pravno shvaćanje“) uobličiti u obrazloženju svoje presude. U budućim sličnim slučajevima može temeljiti svoju odluku na tom istom pravnom shvaćanju, pa će se jednostavno u novoj presudi pozvati na stariju.

Nadalje, države članice dužne su poštovati odluke Suda EU. Stoga će se i građani početi pozivati na presude Suda kao što bi se pozvali na članak nekog zakona, čak i pred domaćim sudovima. Zato kažemo da presude Suda EU predstavljaju izvor prava ne samo prema strankama (kao presude hrvatskih sudova) nego i prema svima ostalima (kao zakon).

Neka od najvažnijih načela pravnog poretka Unije nisu nikad zapisana kao članci zakona (odnosno Osnivačkih ugovora) nego su ih uobličili suci Suda EU u obrazloženjima svojih presuda. Primjerice, dva veoma važna načela (izravni učinak i nadređenost prava Unije) prvi je put opisao Sud EU 60-ih godina prošlog stoljeća kad su se pred njim pojavili slučajevi Van Gend en Loos te Costa protiv ENEL-a.

Te slučajeve nije se moglo riješiti tako da se citira neki članak Ugovora, jer odgovarajući članak nije postojao. Stoga su suci morali pogledati cjelinu Ugovora te  iz njih logički izvesti i opisati odgovarajuća pravila, koja danas smatramo osnovnim načelima prava Unije.

·       SLUČAJ COSTA protiv ENEL-a

Presuda iz 1964. godine u ovom slučaju smatra se jednom od najznačajnijih u povijesti Suda EU i proučava se na svim studijima europskog prava. Radilo se o odluci o prethodnom pitanju koje je Sudu EU (tadašnjem Sudu EEZ) postavio jedan sudac iz Italije, a spomenut ćemo samo glavne crte.

Jedan talijanski gospodin, Flaminio Costa, tužio je svoju državu zato što mu je pokušala naplatiti račun za struju od oko 2000 lira (što je dosta malena svota). Tražio je od dvaju sudova u Milanu da utvrde kako nije dužan novoosnovanoj državnoj kompaniji E.N.E.L. nego privatnoj kompaniji Edisonvolta u kojoj je imao dionice, a koju je država nacionalizirala i „uklopila“ u E.N.E.L. Njegov je argument bio da je nacionalizacija koju je provela Italija suprotna Osnivačkim ugovorima, dakle smatrao je da je zakon koji je Italija donijela suprotan europskom pravu.

Jedan od milanskih sudaca postavio je upit talijanskom ustavnom sudu, a drugi upit Sudu EU (tadašnjem Sudu EEZ) tražeći odluku o prethodnom pitanju.

Ustavni je sud presudio da talijanski zakon ima prednost budući da je donesen kasnije nego Osnivački ugovori – što je klasično pravilo kad je riječ o propisima istog ranga. To se svidjelo talijanskoj vladi koja je stoga tražila od Suda EU da ne odlučuje o prethodnom pitanju, smatrajući da je to postalo nepotrebno nakon ove odluke ustavnog suda.

No Sud EU nije se složio nego je prihvatio zahtjev milanskog suda da odlučuje o tome. Ne ulazeći ovdje u to koji su talijanski zakoni i koje europske odredbe bile u sukobu, reći ćemo što je Sud EU zaključio o tom sukobu općenito (jer je to primjenjivo na sve usporedive situacije).

Postavlja se pitanje što ako je nacionalno pravo u suprotnosti s europskim pravom. Sud EU je ovako rasuđivao:

— Osnivački ugovori uspostavili su vlastiti pravni poredak, a on je postao sastavni dio prava država članica pa ga njihovi sudovi moraju primjenjivati,

— Članice su dobrovoljno prenijele neke svoje ovlasti na Uniju i time na određenim područjima ograničile svoja suverena prava,

— Stoga države članice ne mogu donijeti propis koji bi bio suprotan onome na što su se obvezale u Ugovorima;

— Kad bi nacionalni propisi mogli imati prvenstvo nad europskim, ne bi imalo nikakvog smisla uspostavljanje Unije,

— Dakle, ako bi države i donijele propis suprotan europskom pravu, sudovi bi ga morali zanemariti i umjesto nacionalnog primijeniti europski propis.

Jednostavno nema smisla da država potpiše sve što se navodi u Osnivačkim ugovorima, a zatim se pravi kao da se nije time obvezala i donese zakon suprotnog sadržaja, time poništivši ujednačenost europskog prava u svim članicama. Kad bi to svaka država mogla, onda Ugovori ne bi ništa značili.

Sud EU tako je došao do pravila o nadređenosti prava Unije nacionalnom pravu (koje se nekad naziva i primat ili prvenstvo), a zanimljivo je da je do presude došlo u sporu vrlo male vrijednosti, koji je jedan građanin pokrenuo više iz principa nego iz koristi. Kasnije je ovo načelo detaljnije objašnjeno u drugim presudama, kao što su Simmenthal, Marleasing i Francovich.

Dosad smo govorili o Sudu Europske unije koji je jedna od glavnih institucija Europske unije te se nalazi u Luksemburgu. Međutim, sigurno ste nekad čuli kako se spominje još jedan sud – onaj u Strasbourgu. Ima li on veze s Unijom i zašto uopće postoje dva europska suda? Kako bismo dobili odgovore, moramo baciti kratak pogled u povijest.

Današnja Europska unija vuče korijene od Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) te Europske ekonomske zajednice (EEZ) – organizacija koje su se bavile industrijom i trgovinom, odnosno ekonomijom općenito. U posljednjih 70 godina Europa se kroz njih sve tješnje povezivala, prvo isključivo u gospodarskim pitanjima, a zatim i u političkim, tako da se kroz Uniju danas članice surađuju ne samo na polju ekonomije, nego i svojih unutarnjih i vanjskih poslova. Način odlučivanja u institucijama Unije je specifičan jer su joj članice prenijele određene svoje suverene ovlasti i pristale da određene odredbe prava Unije imaju prednost nad domaćim zakonima.

No postoji jedna međunarodna organizacija koja je nastala malo ranije od EZUČ-a, nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, a postoji do danas paralelno s EU. To je Vijeće Europe (VE): zasebna organizacija koju ne treba miješati s institucijama EU kao što su Vijeće EU i Europsko vijeće. Lako se zbuniti zbog sličnih naziva, a i zato što je EU preuzela plavu zastavu s 12 zvjezdica upravo od Vijeća Europe, pa ih danas koriste obje organizacije.

No postoje velike razlike između EU i VE. Osnovna zadaća Vijeća Europe bila je i ostala jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i vladavine zakona na europskom kontinentu kroz uobičajenu međuvladinu suradnju. Vijeće Europe ima puno manji proračun od EU jer ima i uže polje djelovanja, no ima više članica, uključujući i države šireg europskog prostora poput Azerbajdžana, Islanda i Turske.

Danas VE ima 46 članica – to su gotovo sve europske države, s upadljivom iznimkom Bjelorusije (čije je sudjelovanje još od 1997. suspendirano zbog kršenja ljudskih prava, postojanja smrtne kazne, problema sa slobodom medija i drugog) te Rusije (koja je izbačena iz članstva 2022. godine nakon invazije na Ukrajinu). No svih 27 država EU istovremeno su i članice VE, a dosad se nijedna država nije pridružila Uniji a da nije prethodno već bila članica VE. Hrvatska je u Vijeću Europe od 1996. godine.

Sjedište VE je u gradu Strasbourgu, koji se nalazi u Francuskoj na samoj njemačkoj granici, u pokrajini Alsace koja je u povijesti višeput mijenjala državnu pripadnost, ovisno bi li Nijemci ili Francuzi prevladali u ratu. Zbog te povijesne simbolike, višejezičnosti kao i geografske pozicije u središtu zapadne Europe, u Strasbourgu su smještene mnoge europske organizacije i institucije (i VE i EU).

U Strasbourgu se nalazi i jedan međunarodni sud koji je nastao u okviru Vijeća Europe – Europski sud za ljudska prava (ESLJP). Za razliku od Suda EU koji se bavi tisućama raznih propisa, ESLJP se bavi samo jednim, a to je Europska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP) iz 1950. godine. Upravo ova konvencija – skupa sa Sudom u Strasbourgu koji ju štiti – predstavljaju najvažnije postignuće Vijeća Europe.

„Nitko ne može tvrditi da je, u godinama koje dolaze, siguran od prijetnje totalitarizma. (…) Zato moramo najprije stvoriti, unutar Europe, savjest koja će zazvoniti na uzbunu. Ta savjest može biti samo poseban sud za Europu.“

Ovo su riječi francuskog pravnika i političara Pierre-Henrija Teitgena iz 1949. godine. On je tad bio član Savjetodavne skupštine koja je osmišljavala ustroj Vijeća Europe, organizacije koja je tek nastajala između 12 zapadnoeuropskih država.

Totalitarizam je inače politički režim koji kontrolira sva područja života, u povijesti se iskazao i kao nacistički i kao boljševički, a predstavlja čistu suprotnost režimu liberalne demokracije. Ono što je zapravo glavno razlikovanje demokratske države od raznih totalitarizama, diktatura i tiranija jest:

— poštivanje prava svakog čovjeka i građanina, koje ne smiju kršiti ni vladajući,

— sudska zaštita tih prava pred nezavisnim sudovima, ako se ona ipak prekrše,

— ustavnost kao vladavina zakona, a ne vladavina nekog čovjeka, što znači da i vladajući moraju poštivati zakone i voditi se njima, kao i da su pred zakonom svi jednaki.

Vijeće Europe osnovano je upravo s ciljem jačanja takvog tipa demokracije (naime, i SSSR je sebe smatrao i nazivao demokratskim, ali to po ovim kriterijima nije bio). Stoga su u okviru Vijeća Europe na samom početku njegova djelovanja, 1950. godine, članice VE potpisale revolucionaran dokument: Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju kraće zovemo Europska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP). Njoj je 1998. godine pristupila i Republika Hrvatska.

Ovaj dokument ima dva glavna cilja:

— opisati sadržaj najvažnijih ljudskih prava i sloboda, koja moraju štititi i promicati sve države potpisnice na području svoje vlasti,

— osnovati međunarodni sud koji će suditi državama ako povrijede prava i slobode pojedinaca pod njihovom vlasti.

Upravo je ovaj drugi korak donio posebnu vrijednost Europskoj konvenciji – naime, i neki drugi dokumenti nabrajaju ljudska prava (npr. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a), ali rijetki imaju i mehanizam sudske zaštite (pa tako primjerice ne postoji nikakav sud na kojemu možete tužiti državu ako krši Univerzalnu deklaraciju UN-a).

Nekoliko godina nakon potpisivanja Europske konvencije imenovani su i prvi suci Suda u Strasbourgu te je on počeo s radom, a 1998. je provedena i reforma koja je Sud ojačala i istovremeno olakšala pristup pojedinaca sudu. Danas se Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu smatra jednim od najuspješnijih takvih sudova na svijetu. 

Sud u Strasbourgu štiti ona prava koja su navedena u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP). A koja to prava Konvencija navodi? To su:

·       pravo na život,

·       pravo na slobodu i sigurnost,

·       pravo na pošteno suđenje te pravo da nema kazne bez zakona,

·       pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na brak,

·       pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim sudom.

Neka od prava koja pripadaju ljudima Konvencija navodi kao slobode. To su:

·       sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi,

·       sloboda izražavanja,

·       sloboda okupljanja i udruživanja,

Budući da je osnovna ideja Konvencije da su države potpisnice te koje (pri vršenju svoje vlasti nad određenim ljudima) trebaju ova prava osigurati svakoj osobi, neka od ljudskih prava formulirana su kao zabrane koje su upućene državi. To su:

·       zabrana torture, odnosno mučenja te nečovječnog postupanja i kažnjavanja,

·       zabrana ropstva i prisilnog rada

·       zabrana smrtne kazne

·       zabrana diskriminacije u uživanju prava iz Konvencije.

Kasnijim izmjenama EKLJP koje se vrše potpisivanjem dokumenta koji se naziva „Protokol uz Konvenciju“, dodana su i druga prava, primjerice pravo na zaštitu privatnog vlasništva, ukidanje smrtne kazne u svim okolnostima, pravo na obrazovanje, pravo na slobodne izbore, sloboda kretanja, zabrana dužničkog zatvora i druga.

Dakako, kroz godine se smisao pojedinih prava donekle proširio pa se primjerice danas pravo na privatnost odnosi i na način na koji koristimo Internet. Smatrate li možda da vam se vrijeđa to pravo kad određeni programi skupljaju podatke o vašem ponašanju na internetu da bi vam prikazali oglase na koje ćete vjerojatnije reagirati? Oko ovakvih pitanja svakodnevno se vode ne samo prepirke nego i sudske tužbe, upravo pozivajući se na pravo pojedinca na privatnost.

Ono što je važno znati je da Konvencija predviđa i mogućnost da se gotovo sva od ljudskih prava privremeno ograniče ako je to potrebno radi dobrobiti šire zajednice. Tako su neki od mogućih razlozi ograničavanja ljudskih prava: javno zdravlje, državna sigurnost, sprečavanje zločina ili pak potreba zaštite prava i sloboda drugih ljudi. Pritom Konvencija za svako pojedino pravo navodi koji su mogući razlozi ograničavanja, ali dodaje da ograničenja moraju biti „nužna u demokratskom društvu“ za postizanje tog cilja te moraju biti propisana zakonom (dakle propisom oko kojeg se složila većina u parlamentu i koji je svima dostupan).

A kako znati što u konkretnom slučaju znači da je ograničenje ljudskih prava i sloboda zaista nužno u demokratskom društvu? Upravo čitajući presude Suda u Strasbourgu iz njegovih 70-ak godina rada, a osobito zadnjih 20-ak. Kroz presude možemo vidjeti na primjerima iz stvarnog života koji su potezi države kao nositeljice javne vlasti bili opravdana ograničenja, a koji neopravdana kršenja ljudskih prava.

Europska konvencija o ljudskim pravima prevedena je na jezike svih država potpisnica, pa tako i na hrvatski te je lako dostupna svima. Ona u svom uvodu ističe da je poštivanje temeljnih sloboda ljudskih bića – „osnova pravde i mira u svijetu“. Stoga, za daljnje učenje o pravima i slobodama koje pripadaju svakom od nas, pozivamo vas da Europsku konvenciju i sami pročitate.

Sud ima onoliko sudaca koliko ima članica Vijeća Europe, a oni sude u vijećima od tri, sedam ili 17 sudaca, ovisno o vrsti predmeta. No o čemu oni zapravo odlučuju?

Znamo već da Sud u Strasbourgu sudi jedino po Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, a ona je zapravo jedan popis obveza koje država ima prema svim ljudima koji se nađu pod njezinom jurisdikcijom, dakle pod dometom vlasti sudova i drugih tijela te države. Znamo i da u svakom sporu imamo dvije stranke: tužitelja i tuženog.

Stoga zaključujemo da pred sudom u Strasbourgu tužena može biti jedino neka od država potpisnica i to zato što je navodno povrijedila svoju obvezu na poštivanje ljudskih prava i sloboda. No kod druge stranke postoje dvije opcije te tužitelj može biti:

·       također neka od država potpisnica – to je onda međudržavni spor,

·     bilo koji pojedinac (ili skupina pojedinaca ili nevladina organizacija) koji tvrdi da je njegovo ljudsko pravo povrijedila država potpisnica – i to se onda naziva „pojedinačni zahtjev“.

Stoga i nazivi slučajeva pred ESLJP-om postoje u dva tipa, pa može biti primjerice „Slovenija protiv Hrvatske“ ili pak „Marković protiv Hrvatske“. Ovdje ćemo reći nešto više o drugom tipu: pojedinačnim zahtjevima, jer je upravo to čini veliku većinu posla Suda i ono zbog čega je osobito vrijedan među međunarodnim sudovima.

Da bi Vaš slučaj došao u Strasbourg, prvo moraju biti zadovoljeni određeni kriteriji. To su ovi:

— Radi se o povredi Vašeg prava iz Konvencije

— Povredu je načinila država potpisnica Konvencije

— Povreda je nastala nakon što je Konvencija postala obvezna za tu državu

— Sva domaća pravna sredstva ste iscrpili – to znači da ste uložili sve moguće žalbe i slična sredstva u svojoj državi, uključujući ustavnu tužbu

— Nije prošlo više od 4 mjeseca od zadnje odluke domaćeg suda

— Ove pritužbe nije već razmotrio Sud ili neko drugo međunarodno tijelo

— Zahtjev je sastavljen na obrascu u pisanom obliku i ima Vaš potpis

— U prilogu je odluka tijela javne vlasti na koju se žalite (presuda, nalog za iseljenje itd.) i drugi dokumenti koji služe kao dokazi.

Treba dobro naglasiti kriterij da su „iscrpljena sva domaća pravna sredstva“. To znači da se Strasbourgu ne možete se obratiti dok iste zahtjeve ne iznesete pred domaćim sudovima, uključujući i najviši sud, u skladu s rokovima koje propisuje pravo Vaše države. Drugim riječima, mora se prvo pružiti prilika domaćem pravnom sustavu da ispravi povredu Vaših prava, a tek ako sve Vaše moguće žalbe i ostala sredstva ne uspiju, možete se obratiti Sudu u Strasbourgu.

Ako smatrate da ispunjavate kriterije koje smo naveli, dovoljno je poslati Sudu propisno ispunjen obrazac zahtjeva koji je dostupan putem internetske stranice Suda. U ovom trenutku, otprilike 800 milijuna ljudi ima pravo podnijeti zahtjev Sudu.

Konvencijom je osiguran „lagan i jednostavan“ pristup Sudu, a omogućeno je svakom pojedincu da podnese svoj zahtjev čak i ako živi u nedostupnom dijelu države ili ako je slabog imovnog stanja. Ne morate imati odvjetnika koji bi Vaš zahtjev slao u Vaše ime, niti morate imati neko predstojeće pravničko znanje (iako će svakako pomoći). Postupci pred sudom besplatni su iz istog razloga.

Na Sudu se sve provodi u pisanom obliku. Bit ćete pismeno obaviješteni o svakoj odluci koju Sud donese u Vašem predmetu. Snosit ćete samo vlastite troškove kao što su odvjetničke naknade ili troškovi koji se odnose na istraživanje i dopisivanje. 

·       Što ako uspijete pred Sudom u Strasborgu?

Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede, može Vam dosuditi „pravednu naknadu“, odnosno naknadu štete u novcu koju Vam mora platiti država. Sud od države također može zahtijevati da Vam naknadi troškove postupka.

Sud nije odgovoran za izvršenje svojih presuda (njihovo provođenje u stvarnost), već je za to odgovorno Vijeće Europe.

Ono što čini presude ESLJP-a osobito važnima je što su one presedani za sve države potpisnice. Odnosno: ako Sud u presudi kaže da određeno ponašanje Hrvatske predstavlja povredu, onda će se to odnositi na isto ponašanje bilo koje druge potpisnice, i u svakoj državi Vijeća Europe ljudi će se moći pozivati na donesenu presudu protiv Hrvatske u svom slučaju protiv te ili druge države. Ovdje se već vidi sličnost sa Sudom EU u Luksemburgu i značajem njegovih presuda za sve članice Unije.

Druga važna stvar je što s vremenom domaći sudovi počnu usvajati mišljenja i argumente ovih dvaju međunarodnih sudova. Nijedan sudac naravno ne voli kad njegove presude „ruši“ viši sud, pa je dijelom i to razlog zašto se prate stavovi i postupci višeg suda. U Europi doista imamo jedan kompleksan sustav sudova koji utječu jedni na druge: od nacionalnih sudova do međunarodnih, od kojih su (svaki u svom polju) osobito važni Sud Luksemburgu i Sud u Strasbourgu.

Sud Europske unije u Luksemburgu

— Jedna od sedam institucija EU (27 država članica)

— Hrvatska je podvrgnuta njegovoj sudbenosti od 1. srpnja 2013.

— Sastav: Sud (27 sudaca) i Opći sud (54 suca) te 11 nezavisnih odvjetnika

— Svrha: poštivanje i ujednačena primjena prava Unije

— Postupci: tužbe zbog povrede Osnivačkih ugovora, tužbe za poništenje, tužbe zbog propusta, tužbe radi naknade štete, odlučivanje o prethodnom pitanju

— Tko može tužiti: država članica EU, institucija EU, pojedinci/poduzeća

— Tko može biti tužen: država članica EU, institucija EU

— Odluke Suda su presedani za sudove i druga tijela država članica Unije kad primjenjuju pravo Unije

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu

— Međunarodni sud osnovan u okviru Vijeća Europe (46 država šireg europskog prostora)

— Hrvatska je podvrgnuta njegovoj sudbenosti od 5. studenog 1997.

— Sastav: 46 sudaca

— Svrha: sudska zaštita prava navedenih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima

— Postupci: međudržavni sporovi, pojedinačni zahtjevi

— Tko može tužiti: država potpisnica Konvencije ili pojedinac/skupina pojedinaca/nevladina organizacija

— Tko može biti tužen: država potpisnica Konvencije

— Odluke Suda su presedani za sudove i tijela država potpisnica u pitanjima koja su uređena Konvencijom

·       Arrebola, C., Mauricio, A. J., Portilla, H. J., „An Econometric Analysis of the Influence of the Advocate General on the Court of Justice of the European Union“, Cambridge Journal of International and Comparative Law, sv. 5, br. 1, 2016. https://doi.org/10.7574/cjic05.0L82

·       Borchard, Klaus-Dieter; Abeceda prava Europske unije; Luxembourg, Ured za publikacije Europske unije, 2017.

·       Europska konvencija o ljudskim pravima, dostupna na: https://www.echr.coe.int/Documents/Convention_HRV.pdf

·       Europska unija, Sud Europske unije, https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/court-justice_hr

·       Europski portal e-pravosuđe, Sudovi EU-a, https://e-justice.europa.eu/content_eu_courts-15-hr.do

·       Film o Europskom sudu za ljudska prava (hrvatska verzija), https://www.youtube.com/watch?v=-jS5tu5ScVs

·       Presuda Suda EU od 15. srpnja 1964. u predmetu C‑6/64, Flaminio Costa v. ENEL (ECLI:EU:C:1964:66). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:61964CJ0006&from=EN

·       Sud Europske unije, Tisak & mediji, https://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7055/hr/

·       Wägenbaur, Bertrand, Court of Justice of the European Union. Commentary on the Statute and Rules of Procedure, München, C. H. Beck, 2013.