Ugovor o Europskoj uniji navodi da ona ima sedam institucija, no u ovom članku nećemo se baviti svima. Primjerice, tri institucije koje sudjeluju u donošenju zakonodavnih akata Unije su:

·         Europski parlament,

·         Vijeće EU,

·         Europska komisija.

Europski parlament dosta je sličan našem parlamentu (Hrvatskom saboru). I on se sastoji od zastupnika (Europski ima preko 700!) koji pripadaju strankama na temelju njihovih ideoloških uvjerenja i u pravilu gube veze s nacionalnim strankama. Te zastupnike biramo mi, europski građani, na izravnim izborima svakih pet godina. Osnovna zadaća parlamenata je da donose zakone i druge propise: o njima se raspravlja i zatim glasuje. Europski parlament dakako donosi propise, ali ne sâm kako je to slučaj u državama, nego skupa s jednim drugim tijelom. 

To drugo tijelo je Vijeće EU (poznato i kao “Vijeće ministara” ili samo “Vijeće”). U njemu se sastaju nacionalni ministri svih država članica ovisno o tome o kojem se pitanju raspravlja. Tako da Vijeće ministara nema jedan nepromjenjiv sastav, nego se primjerice sastoji od 27 ministara financija kad se raspravlja o financijama, ili od 27 ministara obrazovanja kad se raspravlja o obrazovanju, i tako dalje. Vijeće je skupa s Europskim parlamentom “suzakonodavac” u Europskoj uniji, jer tek ako oba tijela potvrde neki prijedlog, on postaje obvezujući propis za sve članice.

Treće važno tijelo je Europska komisija. Ona je izvršno tijelo Unije koje je politički neovisno o bilo kojoj članici. Ima svog predsjednika (trenutno predsjednicu) i tim („kolegij“) od 27 povjerenika, od kojih je svaki zadužen za neko područje politike, slično kako u državama svaki ministar ima svoj resor. Pored toga, Komisija zapošljava brojno osoblje (pravnike, ekonomiste itd.) u raznim odjelima jer mora upravljati svim politikama Unije. Komisija predlaže propise o kojima glasuju Parlament i Vijeće, a također ih provodi u život kad ih oni izglasaju, pa je stoga njezina uloga slična ulozi vlada u državama. Europska komisija se prvenstveno brine za interese same Unije, štiti njezina pravila i upravlja njezinim šarolikim poslovima.

Svaka od ovih triju institucija zastupa načelno različite interese, koji su svi jednako vrijedni. Europski parlament predstavlja europske građane, Vijeće predstavlja vlade svojih država članica, a Komisija Uniju kao cjelinu i kao zaseban subjekt prava. Interesi građana, pojedinih članica i same Unije ne moraju se uvijek potpuno poklapati, ali Europska unija kao jedan poseban savez država balansira između jednog, drugog i trećeg.

Četvrto tijelo kojim ćemo se baviti je Europsko vijeće: ono je vrlo slično Vijeću EU, ali se ne sastoji od ministara nego od njihovih šefova (premijera ili predsjednika država). Europsko vijeće sastaje se barem četiri puta godišnje kako bi dalo opće smjernice i poticaj za razvoj Unije, ili ako se pojavi neki gorući problem koji prelazi razinu ministara. Ono se dakle ne bavi zakonodavstvom, nego određuje političke prioritete i strateško usmjerenje.

Osim ovih institucija vrlo je važan Sud EU koji je nositelj sudbene vlasti. Međutim, Sud nije tipični sud koji rješava sporove među strankama, već  osigurava da se pravo Unije jednako tumači i primjenjuje diljem Unije. Mnogo puta se u praksi dogodilo da su komplicirane europske pravne norme izazvale zbrku pa je bilo potrebno tumačenje Suda EU. Bez tog suda primjena propisa koje donose Parlament i Vijeće bila bi znatno teža i mogla bi nastati pravna nesigurnost. O njemu i njegovim zadaćama pročitajte više u članku o europskim sudovima.

Postoji također i Europska središnja banka (samo za države kojima je valuta euro) i Revizorski sud (koji obavlja financijsku kontrolu nad ostalim institucijama Unije), kao i dva savjetodavna odbora (koji pomažu glavnima) te brojne agencije, no njih nećemo detaljnije opisivati nego ćemo se zadržati samo na osnovnim institucijama Unije.

Europska unija automatski dodaje status građanina Unije svim državljanima država članica, a to građanstvo Unije postoji paralelno s nacionalnim državljanstvom i ne zamjenjuje ga. To znači da smo svi mi, pored toga što smo hrvatski, portugalski ili češki državljani, istovremeno i građani Unije. Institucije Unije moraju poštivati jednakost svih građana Unije, i za njih smo prvenstveno to, bez obzira koje državljanstvo imamo.

Parlament (zakonodavno tijelo, zakonodavac) je općeniti naziv za predstavničko tijelo građana određene države ili organizacije. Europski parlament predstavničko je tijelo svih građana Europske unije. To znači da postoje zastupnici, a danas ih je 705, koji zastupaju interese svih građana Unije, i trude se donositi zakone i odluke u skladu s tim interesima.

U samim počecima ujedinjavanja Europe nije još postojala današnja EU, nego njezine preteče. Najstarija od njih je Europska zajednica za ugljen i čelik, a godine 1957. osnovane su Rimskim ugovorima još dvije: Europska ekonomska zajednica te Euratom (zajednica za atomsku energiju). Sve te tri organizacije imale su zasebno rukovodstvo, ali im je skupština bila zajednička – a upravo ta skupština je nakon nekoliko godina preimenovana u Europski parlament.

Zastupnike u Europskom parlamentu tada još nisu birali građani na posebnim izborima. Umjesto toga su nacionalni parlamenti država članica slali određeni broj svojih zastupnika kao poslanike u Europski parlament. On tada još nije imao današnje ovlasti: bio je samo savjetodavno tijelo koje nije moglo donositi propise, nego je to činilo samo Vijeće. No kako se Unija mijenjala od ekonomske u političku zajednicu i dobivala širi spektar ovlasti (koje se ne tiču više samo međudržavne trgovine, nego, između ostalog, i osjetljivijih pitanja naših ljudskih prava), bilo je potrebno u proces odlučivanja uključiti i građane, a ne samo vlade.

Stoga se od 1979. godine provode izravni izbori za europske zastupnike, a Parlament je sve više i više uključivan u donošenje propisa koje je dotad donosilo samo Vijeće. Danas u gotovo svim pitanjima europske propise donose Parlament i Vijeće zajedno kao ravnopravni sudionici. Ostala su samo malobrojna područja u kojima Parlament nije suzakonodavac Vijeću nego se Vijeće s njim mora tek savjetovati – ponajprije u vanjskoj i sigurnosnoj politici, jer države članice u tom području velik dio ovlasti ipak nisu prenijele na Uniju.

Pored te osnovne zadaće sudjelovanja u europskom zakonodavnom postupku, Parlament sudjeluje u donošenju godišnjeg proračuna, najviše u pripremnoj fazi u kojoj daje opće smjernice i određuje vrste rashoda. On usto nadgleda njegovo izvršenje, te na kraju daje Komisiji „razrješnicu“, a to je odluka kojom okončava proračun Unije za prethodnu godinu i time odobrava način na koji je Komisija izvršila proračun.

Parlament mora dati svoju suglasnost u svim bitnim pitanjima. Tako on odobrava i dugoročni proračun EU („višegodišnji financijski okvir“), donosi odluke o proširenjima i međunarodnim sporazumima. U slučaju da se neka država želi priključiti EU, ugovore o pristupanju novih država članica mora odobriti i Parlament.

Još jedna vrlo važna zadaća Europskog parlamenta je općenito nadziranje i kontrola svih ostalih institucija Unije. Parlament prvenstveno mora kontrolirati Komisiju jer je ona izvršno tijelo koje provodi zakone kad su jednom doneseni. U svim državama zakonodavno tijelo ima neku kontrolu nad izvršnim, pa tako i Hrvatski sabor postavlja Vladu RH i može uvijek glasovati o povjerenju Vladi, te ako donese odluku o nepovjerenju, Vlada daje ostavku i sastavlja se nova. Isto tako i Europski parlament ima pravo postavljanja i smjenjivanja Europske komisije.

Uz to predsjednik Parlamenta ima pravo govora na početku svake sjednice Europskog Vijeća, a nakon sjednice Parlament dobiva izvješće o radu Europskog vijeća. Dva puta godišnje i Vijeće EU šalje izvješće o svojem radu Parlamentu.

Europski parlament također ima pravo tužiti druge institucije Europske Unije ako procijeni da rade protivno pravu EU, što se i dogodilo 2006. godine kada je Parlament tražio ukidanje direktive koju je smatrao nespojivom s pravom na poštivanje obiteljskog života i zabranom diskriminacije na temelju dobi (slučaj C-540/03).

Ukratko, Europski parlament je tijelo koje se sastoji od zastupnika koje biramo mi građani izravno, a njegove glavne zadaće su da:

·         sudjeluje u donošenju propisa,

·         odobrava i kontrolira proračun,

·         nadzire druge institucije Unije.

S parlamentom koji predstavlja čak 477 milijuna ljudi Europska unija ponekad se naziva najvećom demokracijom na svijetu nakon Indije. Kroz sve veće uključivanje Europskog parlamenta u donošenje propisa i njegovu ovlast nadziranja ostalih institucija, nastoji se postići da djelovanje Unije ima jasnu demokratsku podlogu.

Vijeće zajedno s Europskim parlamentom ima zakonodavne i proračunske ovlasti. Zašto je to tako i je li potrebno da dva tijela obavljaju iste zadaće? 

Smisao je da u najvažnijim pitanjima poput zakonodavstva i proračuna sudjeluju s jedne strane i predstavnici građana (Parlament), ali i predstavnici država tj. njihovih vlada (Vijeće). To je jedinstveno i novo rješenje koje predstavlja zlatnu sredinu između postojećih oblika: naime, u državama odlučuju predstavnici građana, a u međunarodnim organizacijama (poput Ujedinjenih naroda) predstavnici vlasti država članica. Europska unija je zapravo nešto između ta dva oblika, pa objedinjava oba modela odlučivanja.

Slična vijeća imale su i preteče EU – podsjetimo se, od Rimskih ugovora postojale su tri europske zajednice, sa zajedničkom skupštinom, ali s tri različita izvršna tijela i tri vijeća ministara. Deset godina poslije su Brusselskim ugovorom (poznatim i kao Ugovor o spajanju) spojene i tri zajednice i njihova zasebna tijela, pa umjesto tri vijeća otad djeluje samo jedno, a danas se ono zove Vijeće Europske unije.

Osim svoje osnovne zadaće – donošenja propisa i proračuna, skupa s Parlamentom – Vijeće je zaduženo i za sklapanje međunarodnih sporazuma koje je prethodno ispregovarala Komisija. Osim toga, na Vijeću se koordiniraju razne politike država članica, a osobito se usklađuje ekonomska politika za države čija je valuta euro, te za sve kroz europski semestar. Vijeće je zaduženo i za razvijanje vanjske i sigurnosne politike Unije, u kojoj Parlament ima puno manju ulogu.

Tko su članovi Vijeća? 

Zapravo postoji deset različitih sastava, ovisno o kojem području politike se radi. Bez obzira o kojem sastavu bilo riječ, članovi Vijeća uvijek su ministri država članica. Sastav samo određuje koji ministri će sudjelovati u tom specifičnom sastavu. Primjerice, jedan od sastava Vijeća zove se “Vijeće za obrazovanje, mlade, kulturu i sport”. Svaka od 27 članica će na to vijeće poslati po jednog ministra čije nadležnosti odgovaraju ovoj temi sastava. Tako ćemo i mi poslati našeg ministra znanosti i obrazovanja. 

Vijeće ima rotirajuće predsjedništvo, a to znači da se na mjestu predsjednika Vijeća države izmjenjuju svako pola godine. Hrvatska je predsjedala Vijećem u prvih 6 mjeseci 2020. godine,  i tada su se sastanci održavali u Hrvatskoj, koliko je to bilo moguće s obzirom na pandemiju koronavirusa, a predsjednik hrvatske Vlade ili njegovi ministri su te sastanke pripremali i njima predsjedali.

To se odnosi na svih deset sastava vijeća, uz jednu iznimku: vijeće za vanjske poslove ima svog stalnog predsjedavatelja, a to je Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Ova dugačka titula često se u novinama neformalno naziva „Europski ministar vanjskih poslova“ ili „Šef diplomacije EU“. On je jedno od glavnih lica EU pred stranim državama i šef službe Unije za vanjsko djelovanje, a usklađuje politike Unije koje se tiču susjednih država, obrane i sigurnosti, humanitarne i razvojne pomoći, odgovora na krizne situacije i predstavljanja Unije u svijetu.

Kako se donose odluke na Vijeću EU?

Ministri se sastaju javno kad raspravljaju ili glasuju o nacrtima zakonodavnih propisa, a sjednice su dostupne svima, uživo na svim jezicima Unije. Pri donošenju odluka nije dovoljna obična većina (50 %), nego se traži kvalificirana većina, a u nekim slučajevima čak i jednoglasnost (100 %, odnosno da svi članovi Vijeća glasaju ZA).

 Da bi se postigla kvalificirana većina glasova u Vijeću, moraju se ispuniti dva uvjeta:

·       prvi je da 55% država članica (odnosno njih 15 od 27) glasuje ZA,

·       drugi je da te države koje su glasovale ZA predstavljaju barem 65% ukupnog stanovništva.

Dakle, ako bi se i skupilo 15 ili više manjih država članica i glasovalo ZA neki prijedlog, taj prijedlog ne bi prošao ako zbrojeno stanovništvo tih država ne bi predstavljalo barem 65% ukupnog stanovništva čitave Europske unije. Tek ako se zadovolje oba uvjeta i time formira kvalificirana većina, prijedlog propisa biva usvojen na Vijeću.

Postoji i „blokirajuća većina“ ili „veto“ koja se računa na sličan način: mogućnost spriječiti donošenje neke odluke imaju četiri države članice koje predstavljaju najmanje 35% ukupnog stanovništva Unije.

Vijeće će u nekim područjima – primjerice vanjskoj politici i oporezivanju – morati postići jednoglasnost da bi donijelo odluku. To su točno određena područja u kojima države nisu pristale na preglasavanje, za razliku od većine poslova Unije u kojima se glasuje kvalificiranom većinom. Pravila o kvalificiranoj većini su „pravila igre“ Unije na koja pristaje svaka članica, a to znači da su države zapravo unaprijed dale svoje dopuštenje da budu preglasane, odnosno da i u njima bude obvezujuća odluka Vijeća protiv koje su one glasovale u Vijeću.

No bez toga bi Unija bila potpuno paralizirana, a čak i kad je dovoljna kvalificirana većina, odluke se opet najčešće donose jednoglasno (ili samo s jednom ili dvije države protiv). Umijeće dogovaranja glavna je odlika europskog političkog poretka.

Europska komisija predstavlja glavno izvršno tijelo EU. To znači da ona provodi zakone, financira razne projekte te općenito štiti zajedničke interese Unije. I organizacije koje su preteče Europske unije imale su svoje komisije, dok sve tri Ugovorom iz Brusselsa nisu spojene u jednu organizaciju, s jednom Komisijom i jednim Vijećem ministara. Europsku komisiju danas vodi 27 članova od kojih je jedan predsjednik, a zapošljava i preko 32 tisuće europskih javnih službenika raspoređenih u različite uprave, službe i agencije, među kojima su savjetnici za politiku, istraživači, pravnici i prevoditelji.

Europski parlament i Vijeće donose zakone ali Europska komisija je zaslužna za njihovo provođenje. Pritom je ona jedina institucija EU koja ima pravo predlagati zakone. Parlament i Vijeće odlučuju hoće li donijeti propise koje komisija predloži ili ne, ali samo Komisija ih može predložiti. Ovo se možda čini neobičnim, ako usporedimo sa RH gdje i Vlada i Parlament imaju pravo predlagati zakone. Pa ipak, u većini zemalja, pa tako i u RH, uobičajeno je da Vlada predlaže veliku većinu zakona. Dati zakonodavne ovlasti isključivo Parlamentu možda zvuči dobro na papiru, no to bi znatno usporilo čitav proces i na kraju dana bi se manje stvari postiglo.

Europska komisija također predstavlja EU na međunarodnoj razini, kada dogovara sporazume o trgovanju s drugim državama svijeta i raspravlja o drugim bitnim temama. Ona je odgovorna za europsku razvojnu politiku i pružanje pomoći diljem svijeta, a kontakte s lokalnim vlastima i stanovništvom u održava preko delegacija i ureda EU u stranim zemljama. U diplomatskim poslovima posebno je važan Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je istovremeno jedan od potpredsjednika Komisije i predsjedatelj Vijeća EU kad ono zasjeda u sastavu za vanjske poslove.

Rekli smo da Komisija ima 27 članova izabranih na 5 godina, koji se nazivaju povjerenicima. Svaka država članica EU, pa tako i iz RH šalje svog povjerenika ali, unatoč tome povjerenici ne predstavljaju, niti smiju predstavljati svoje države već djeluju u interesu cijele EU i u ime svih njenih građana. Tako je povjerenica iz Hrvatske, Dubravka Šuica, trenutačno na dužnosti potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju. 

Već se godinama planira smanjivanje broja povjerenika jer se smatra da je 27 odjela previše – države obično imaju 15-ak ministarstava, rijetko više od 20, a to je usporediva situacija. No to bi značilo da se neke države moraju odreći slanja svog povjerenika (barem u jednom izbornom ciklusu), a o tome se još nije postigao dogovor.

Da ponovimo, Komisija vodi poslove Unije tako što:

·         predlaže zakonodavstvo

·         upravlja proračunom i financijama Unije

·         pomaže članicama u provedbi propisa Unije i osigurava usklađivanje s njima

·         predstavlja Uniju u svijetu.

Na koji način ja mogu imati utjecaj na rad Komisije?

Svaka osoba kao europski građanin može iznijeti svoje mišljenje o politici EU-a, može predložiti promjene ili novu politiku kroz nekoliko opcija:

·       slanjem odgovora na Komisijino javno savjetovanje o pitanju koje se odnosi na pojedinca kao građanina EU

·      pokretanjem europske građanske inicijative, što znači da skupina od najmanje jedan milijun državljana država članica EU može od Europske komisije zahtijevati da predloži zakonodavni akt, i ona je dužna to učiniti

·       podnošenjem službene pritužbe ako smatrate da u vašem slučaju zakonodavstvo EU-a nije primijenjeno na pravilan način.

Ovo se možda čini banalno, ali mnoge velike slučajeve EU su pokrenuli najobičniji građani i njihovi primjeri danas nam služe kao vodilja kako bi se pravo EU u budućnosti trebalo primjenjivati.     

Europsko vijeće je tijelo koje određuje prioritete i smjer budućeg razvoja Europske unije. Ono se ne bavi donošenjem propisa, nego strategijama, te po potrebi i hitnim problemima koji prijete cijeloj Uniji. Ova institucija predstavlja najvišu razinu političke suradnje među zemljama EU-a, jer ovdje se sastaju šefovi država odnosno šefovi vlada. No Europsko vijeće dijeli zgradu u Brusselu i web-stranicu s Vijećem EU jer su usko povezani.

Za razliku od Vijeća ministara koje je predviđeno od samog početka europskih integracija, Europsko vijeće se razvilo iz povremenih sastanaka šefova država ili vlada, to jest onih koji su ministrima nadređeni. Državni dužnosnici tog ranga nisu isti u svim državama, najčešće je to predsjednik vlade (kolokvijalno premijer) no ima i drugih naziva, poput savezni kancelar u Njemačkoj i Austriji, Taoiseach u Irskoj, te drugih funkcija, poput predsjednika republike. Sastanci nisu imali službeno ime, nego su se samo nazivali “europski summiti”. 

Francuski predsjednik Giscard je 1974. na jednom takvom samitu u Parizu predložio da se oni ubuduće održavaju redovitije, s čime su se ostali složili i izjavili da se odsad zovu “Europsko vijeće”. Narednih godina su se sastanci održavali u mjestima širom Europe, često na slikovitim lokacijama, i bili su prilika pokazati ljepote zemlje i iskazati se kao domaćin. No pokazalo se da je logistički, svo to seljenje novinara, osiguranja i opreme dosta nepraktično, pa su se sastanci počeli održavati samo u Brusselu. 

Europsko vijeće postajalo je sve važnije kako se Europa više povezivala iz čisto ekonomske zajednice u političku uniju. To znači da ono što motivira suradnju zemalja članica EU više nije samo trgovina, nego i politički, društveni razlozi koji su puno dublje ukorijenjeni u svačijoj svijesti. Danas su ovlasti Unije šire nego prije 30 ili 50 godina, a pitanja prelaze jedno ili dva ministarstva. Primjerice, kad milijun i pol migranata pređe vanjske granice Unije, to više nije pitanje za ministra unutrašnjih poslova gospodina de Maizièrea, nego za gospođu Merkel, i naravno ostalu 26-oricu njezinog ranga u Uniji. Takvo pitanje, ili na primjer 2011. kako riješiti grčki dug i krizu eura, pitanje je zbog kojeg padaju vlade i gube se izbori, stoga se njime i moraju baviti šefovi vlada odnosno država.

Hrvatsku u Europskom vijeću predstavlja predsjednik Vlade (premijer), jer mi imamo parlamentarni sustav vladavine kao i većina drugih država članica, pa u nas glavninom državnih poslova rukovodi Vlada, a ne Predsjednik Republike (čije su ovlasti više ceremonijalne). Međutim, neke druge države koje imaju polupredsjednički sustav, poput Francuske i Rumunjske, predstavljaju njihovi predsjednici republika a ne vlada, jer je kod njih podjela ovlasti drugačija. Situacija je potpuno jasna u monarhijama, primjerice Švedskoj ili Španjolskoj – u njima je šef države kralj ili kraljica, koji imaju isključivo ceremonijalne ovlasti pa nema smisla da raspravljaju oni, nego te države uvijek zastupa premijer.

No kako pravila za sastav Europskog vijeća nisu do kraja precizna (budući da su sustavi vladavine u državama Unije raznoliki), povremeno su se u nekim državama pojavljivali sporovi između čelnika država i čelnika vlada tko bi trebao sjediti u Europskom vijeću, primjerice u Finskoj i Poljskoj. Ovakve namjerno neprecizne odredbe nisu rijetkost kod uređivanja državnih tijela, niti su slučajne: po našem Ustavu primjerice, ovlasti u vanjskoj politici i obrani pripadaju i Predsjedniku Republike i Vladi. Ustav tu namjerno uspostavlja podjelu vlasti između više tijela i upućuje ih na suradnju, iako većinu poslova vodi Vlada koja je puno osposobljenija. 

Kod nas se pitanje hrvatskog predstavnika u Europskom vijeću pojavilo samo 2016. kad je Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović predložila premijeru Tihomiru Oreškoviću da i ona počne prisustvovati nekim sjednicama Europskog vijeća umjesto njega, na primjer za vanjsku politiku, a da on ostane za gospodarska pitanja. Takvo bi rješenje bilo u redu što se tiče Europe, no do tog dogovora na kraju nije došlo, i Hrvatsku i dalje predstavlja samo premijer. U svakom slučaju, odgovor na pitanje predstavlja li neku državu u ovom tijelu šef države ili šef vlade – ovisi o ustavu svake pojedine zemlje i njezinim unutarnjim pravilima.

Tih 27 čelnika su članovi Europskog vijeća s pravom glasa, no postoje još dva člana bez prava glasa: naime sastancima uvijek prisustvuje i Predsjednik Komisije, a sastanke priprema i vodi Predsjednik Europskog vijeća. Ta je uloga stvorena tek 2009., jer prije je sastancima Europskog vijeća jednostavno predsjedavala država koja u tom trenu predsjeda Vijećem EU (što se rotira svakih 6 mjeseci), dakle jedan od one 27-orice čija država trenutno predsjedava. No Lisabonskim ugovorom 2009. je napravljena je ova izmjena kako se predsjednik ne bi mijenjao svako pola godine.

Tako danas postoji zasebna funkcija Predsjednika Europskog vijeća – mandat mu traje dvije i pol godine, bira ga 27 članova Europskog vijeća i može biti izabran dvaput, dakle ukupno najviše na pet godina. Trenutno je to Charles Michel, bivši belgijski premijer, koji je stoga bio član prethodnog Europskog vijeća. Isto je bilo s prethodnim Predsjednicima Europskog vijeća, tako da možemo reći da postoji običaj da se na to mjesto bira netko od članova prošlog sastava.

Predsjednik Europskog vijeća nema nikakve ovlasti osim da predsjedava sastancima, i da predstavlja Uniju na globalnoj sceni. Nakon svakog sastanka dužan je podnijeti izvještaj Europskom parlamentu. Njegova je funkcija donekle slična Predsjedniku Republike Hrvatske, dok je Predsjednik Komisije sličan našem predsjedniku Vlade (premijeru) koji rukovodi cijelom upravom, predlaže propise i donosi brojne odluke.

Europsko vijeće većinu svojih odluka donosi jednoglasno na temelju dogovora svih članova. Ovo tijelo neće odlučivati o zakonima već o prioritetima i smjernicama. Na kraju zasjedanja izdat će zaključke koji će odražavati glavne poruke o problemima. Kome su namijenjeni ti zaključci? Nižim tijelima unutar EU kako bi dalje raspravljala i razradila probleme koji su uočeni na ovoj najvišoj razini. 

Kroz ovaj članak puno smo govorili o Europskom parlamentu, Vijeću EU, Komisiji i Europskom vijeću – četiri institucije koje smo odabrali kao najvažnije za objasniti. No kao kod svih političkih tijela, jako je važno kakvi su izbori. Biraju li se članovi ovih institucija kroz neke političke igrice, ili kroz neki demokratski proces?

Započnimo s Europskim parlamentom. Rekli smo da je Parlament predstavničko tijelo građana koje se trenutno sastoji od 705 članova. Koliko svaka država članica bira članova ovisi o tome koliko stanovnika ima. Tako Njemačka s 83 milijuna stanovnika bira čak 96 članova, dok Malta sa samo pola milijuna stanovnika bira 6. Hrvatska sa svojih 4 milijuna stanovnika bira 12 zastupnika.

Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je 73 zastupnička mjesta, a nakon njegovog izlaska iz Unije dio njih preraspodijeljen je drugim zemljama, u skladu s demografskim promjenama od zadnjih izbora. S UK-om je Parlament imao najveći broj zastupnika dopušten po Lisabonskom ugovoru – 751. No sadašnji Parlament je manji, jer dio bivših mjesta UK-a ostavljen je za potencijalne nove članice.

Važno je istaknuti da ti zastupnici ne zastupaju svoje države. Zastupnici su grupirani po političkim strankama koje zastupaju određene vrijednosti, bez obzira iz koje zemlje potječu. Trenutno je najveća stranka EPP (Europska pučka stranka) sa 182 članova. Druga po redu je S&D (Progresivni savez socijalista i demokrata) sa 154 člana i tako dalje. Ove stranke se sastoje od članova više-manje svih zemalja članica, od Austrijanaca, Danaca, Grka pa i Hrvata.

Članove Europskog parlamenta biramo mi građani izravno, a biramo one čije vrijednosti najviše rezoniraju s nama osobno. Zadnji izbori su bili u 2019., a održavaju se svakih pet godina. To znači da se izbori za Europski parlament odvijaju neovisno o parlamentarnim izborima država članica; ne moraju se poklapati jer primjerice hrvatski parlamentarni izbori se odvijaju svake četiri godine (a može biti i prijevremenih), no mogu se poklopiti i iste godine s europskim kao što bi trebalo biti 2024. godine.

Vijeće EU sastoji se od ministara država članica i ima 10 različitih sastava ovisno o temi rasprave. Naravno, bez obzira o kojem je sastavu riječ, ministri svih država članica su uvijek prisutni. Možemo zaključiti da članove Vijeća EU također biramo mi, samo neizravno, preko svojih izbora. Stranka koja pobijedi na nacionalnim parlamentarnim izborima formira vladu koja se sastoji od ministara, a oni su onda automatski članovi Vijeća EU.

Za Europsko vijeće vrijedi isto: njegovi su članovi predsjednici vlada ili država (ovisno o zemlji članici), drugim riječima ljudi koje mi biramo na nacionalnim izborima.

Izbor članova Europske komisije malo je kompliciraniji od ostalih, a funkcionira slično kao proces formiranja Vlade u RH o čemu možete više pročitati u članku o Vladi. Kao što se Vlada sastavlja nakon naših parlamentarnih izbora (za Sabor), tako se i Komisija sastavlja nakon europskih parlamentarnih izbora. Proces ide ovako:

1.    Nakon što je novi Parlament izabran, članovi Vijeća EU među sobom odlučuju za koga smatraju da bi trebao biti novi predsjednik Komisije. Svaka država članica može Vijeću predložiti potencijalnog kandidata.

2.    Nakon što se Vijeće dogovori koji potencijalni kandidat mu se najviše sviđa, predlaže ga novoizabranom Parlamentu. Ako Parlament odbije kandidata proces se vraća na Vijeće koje se mora dogovoriti oko novog kandidata.

3.    Kada Parlament prihvati jednog kandidata (dakle kada više od polovice članova Parlamenta pristane), taj kandidat postaje Predsjednik Komisije. On zatim predlaže ostale članove Komisije koje Parlament isto tako prihvaća ili odbija.

4.    Nakon što Parlament prihvati i Predsjednika Komisije i njene članove (povjerenike), Europska komisija je formirana.

Možemo zaključiti da za razliku od ostalih institucija EU, članove Komisije ne biramo mi osobno, već ih biraju ljudi koje smo mi izabrali. Na isti način se bira Vlada u našoj državi, kao i u većini europskih zemalja. Osim toga izravno izabrana tijela imaju ovlast oduzeti povjerenje Komisiji, tako da sistem znatno naginje u korist ljudi koje smo mi izravno izabrali.

Vidimo da je izbor članova glavnih institucija Europske unije ipak dosta demokratski; gotovo sve je u našim rukama i ovisi o našim glasovima. Samim sudjelovanjem na našim nacionalnim parlamentarnim izborima mi biramo i članove pola institucija EU, iako većina nas to vjerojatno i ne zna.

Ovo su sve bila politička tijela koja se biraju putem izbora. No postoje i tijela Europske unije koja nisu politička nego stručna, jer imaju specifične tehničke i znanstvene zadaće. Ta su tijela brojne europske agencije, poput agencije za lijekove, za sigurnost hrane, za zaštitu na radu, ili FRONTEX-a (europske granične i obalne straže) i EASA-e (Europske agencije za sigurnost zračnog prometa). Njihovi članovi su stručnjaci koji ne dolaze i odlaze s izborima jer ne ovise o tome tko je na vlasti.

Moto Europske unije glasi „Ujedinjeni u raznolikosti“. Kako možemo postići jedinstvo u tako velikom broju stavova, sustava i različitih razmišljanja o tome kako bi trebalo postupiti? Jednostavan odgovor je: suradnjom – postizanjem sporazuma, raznim dogovorima, međusobnim nadzorom. Da bismo živjeli pod vladavinom zakona, a ne sile, mora postojati dioba vlasti: podjela ovlasti i zadaća između institucija kako bi se međusobno nadgledale, kontrolirale i surađivale.

Suradnja institucija Europske unije se najbolje ogleda u zakonodavnom postupku. Kao što smo već naveli Europska komisija će predložiti zakon o kojem će se raspravljati u Europskom parlamentu koje će zajedno s Vijećem EU o njemu donijeti odluku. Tu odluku će se opet dostaviti Komisiji koja ju kontrolira. Sve odluke koje se donose moraju biti u skladu sa smjernicama koje izdaje Europsko vijeće koje se brine o prioritetima Unije.

Ovaj cijeli postupak može početi i od nas kao građana Unije. Svaki pojedinac može i trebao bi, biti uključen u djelovanje i osjećati se stanovnikom Europske unije. Svijest građana o pripadanju ovoj zajednici, aktivno sudjelovanje i suradnja je ono što Europskoj uniji pomaže u daljnjem napretku. 

Možda vam se čini da su institucije Unije prekomplicirane i da tu ima previše predsjednika i visokih predstavnika i svakakvih čudnih titula. Možda i vi mislite – kao što su mnogi predlagali – da bismo umjesto toga trebali birati jednog „Predsjednika Europske unije“ koji bi vodio sve poslove, po uzoru na SAD. Možda se to nekad i dogodi, ali zasad je Unija na drugačijem putu, punom kompromisa i srednjih rješenja, a vlast je namjerno raspršena između više tijela.

Mnogi razmišljaju o Europskoj uniji kao ekvivalentu Sjedinjenih Američkih Država ili nekoj sličnoj svjetskoj “superdržavi”. Ona je istovremeno i manje i više. Manje, zato što nema svoju vojnu silu, nema svoj ustav (iako ima nešto slično), te nema mnoge važne sastojke kako bi se mogla smatrati državom, ali istovremeno i znatno više jer je jedinstven savez država koje su povezane željom da surađuju u vođenju politike, od lokalne do globalne. Taj savez raznolikosti, u kojem ima i malih i velikih, na globalnoj sceni utječe na druge velike igrače jednom stvari, daleko više nego vojskom, a to su pravila – standardi kvalitete.

Europljani danas mogu uživati u najvišim standardima najrazličitijih proizvoda, a njih svi ostali moraju poštivati ako žele trgovati s Europskom unijom. Tako i Kina i Amerika usvajaju pravila EU, a Unija time (među ostalim) potvrđuje svoj utjecaj na planet. Možda se nešto slično može dogoditi i s novim i vrlo ambicioznim planom Unije da postanemo prvi klimatski neutralan kontinent do 2050. godine? U svakom slučaju, kako kaže jedan bivši hrvatski povjerenik, Europska unija zapravo ne postoji – uvijek se iznova stvara kad barem dvije osobe o njoj konstruktivno razgovaraju.

·        Borchard, Klaus-Dieter; Abeceda prava Europske unije; Luxembourg, Ured za publikacije Europske unije, 2017.

·        Goldner Lang, Iris; Novi institucionalni okvir – Europski parlament, Europska komisija, Vijeće ministara i Europsko vijeće; u: Reforma Europske unije – Lisabonski ugovor; Zagreb, Narodne novine, 2009., str. 67. – 87.

·        Kesner Škreb, Marina; Institucije Europske unije. Financijska teorija i praksa, vol. 31., br. 1., 2007., str. 73. – 75.

·        Europska komisija, Commission Staff. https://ec.europa.eu/info/about-european-commission/organisational-structure/commission-staff_hr

·        Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies_hr

·        Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europski parlament. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-parliament_hr

·         Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europsko vijeće. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-council_hr

·         Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Vijeće EU. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/council-eu_hr

·         Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europska komisija. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-commission_hr

·         Europski parlament, Ovlasti i postupci, Nadzorne ovlasti. https://www.europarl.europa.eu/about-parliament/hr/powers-and-procedures/supervisory-powers

·         Europski parlament, Informativni članci o Europskoj uniji,  Europski parlament: povijesni pregled. https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/sheet/11/europski-parlament-povijesni-pregled

·         Europski parlament, Briefing 22-04-2021. EU-India: stronger ties needed between the world’s two biggest democracies. https://www.europarl.europa.eu/news/en/agenda/briefing/2021-04-26/24/eu-india-stronger-ties-needed-between-the-world-s-two-biggest-democracies

·         Europski parlament, Preraspodjela mjesta u Europskom parlamentu nakon Brexita. https://www.europarl.europa.eu/news/hr/press-room/20200130IPR71407/preraspodjela-mjesta-u-europskom-parlamentu-nakon-brexita

·         Presuda Suda EU od 27. lipnja 2006. u predmetu C-540/03, Europski parlament protiv Vijeća Europske unije, (ECLI:EU:C:2006:429). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62003CJ0540