Kad su nakon Drugog svjetskog rata države Europe odlučile surađivati i zajednički rješavati probleme bez rata i nasilja, pojavile su se različite ideje kako bi trebao izgledati novi savez država. Winston Churchill je tada iznio prijedlog da se ide u osnivanje Sjedinjenih Europskih Država po uzoru na SAD. No krenulo se polako, prvo s povezivanjem jednog dijela industrije kroz Europsku zajednicu za ugljen i čelik, pa s povezivanjem sve šireg dijela gospodarstva kroz Europsku ekonomsku zajednicu, dok više takvih organizacija nije preraslo u Europsku uniju kakvu imamo danas.

Iako europske države već 70 godina stvaraju sve tješnji savez, današnja je Europska unija daleko od modela SAD-a. Savez između država članica EU posve je unikatan u pravnoj povijesti, zapravo nikad prije nešto takvo nije pokušano. Da bismo objasnili kakav je to oblik saveza, morat ćemo ga usporediti s dosad postojećim oblicima saveza, iako on to nije.

SAD je primjerice federacija, slično i Njemačka, Austrija, Brazil, Indija. One imaju federalnu, najvišu vlast (za vojsku, diplomaciju, središnju upravu) i ispod nje vlasti svake države koja čini federaciju (a one uređuju mnoga pitanja neovisno o federalnoj vlasti). Proračun SAD-a je puno veći od proračuna Teksasa ili Kalifornije, a u međunarodnim odnosima samo je SAD nositelj prava.

Europska unija ima puno manji proračun od Njemačke, Francuske, pa čak i od Austrije ili Belgije, no u međunarodnim odnosima ima osobnost paralelno s državama članicama, iako često puno manju važnost nego primjerice Njemačka i Francuska. EU uopće nema vojsku, u diplomaciji tek dobiva na važnosti, ali opet se brojna pitanja ekonomije i prava za sve članice Unije rješavaju na razini Unije. Države su prenijele neke svoje ovlasti na Uniju, a neke nisu. Kad se govori da je Hrvatska „prenijela suverenitet“ na Europsku uniju, zapravo se govori o tome koje je od svojih državnih ovlasti odlučila prenijeti na Uniju: na njezine institucije i njezin način odlučivanja.

Stoga ćemo prvo objasniti što znači prijenos suverenih ovlasti. Zatim ćemo vidjeti kako danas izgleda podjela poslova između Unije i država – to je pitanje podjele nadležnosti između njih. Tada možemo krenuti u glavno pitanje: što na kraju ima prednost – hrvatsko pravo ili propisi EU? Kratki odgovor na to bi bio: propisi Unije, ali samo u svome području.

Suverenitet je vlast države da propisima uređuje život ljudi na svome teritoriju, i to najviša vlast: ona iznad koje nema nijedne druge. Ovo je školska definicija i dobra je za početno shvaćanje, ali nije sasvim precizna.

U Hrvatskoj Vlada i Sabor izvršavaju ovlasti koje čine suverenitet tako da Sabor, na prijedlog Vlade, donese zakon, recimo zakon o visini carine na namještaj koji se uvozi iz inozemstva, a onda carinska uprava, koja je dio izvršne vlasti pod kontrolom Vlade, pazi da se tako propisana carina i naplati prilikom uvoza namještaja u Hrvatsku.

U dosad poznatoj povijesti države su ograničavale svoj suverenitet samo u korist konfederacije ili federacije tj. nove države. EU je nastala bez spajanja nacionalnih suvereniteta, ona ne ukida dotadašanje države. Države članice su se okupile i odlučile osnovati između sebe jednu novu zajednicu, a to su zapisale u Osnivačkim ugovorima.

Osnivačkim ugovorima točno su određena ovlaštenja koja su države članice odlučile prenijeti na EU i ovlastiti tijela EU da ta područja regulira umjesto njih. Tako su države članice, da navedemo samo primjer, prenijele na Uniju ovlast propisivanja i naplate ranije spomenutih carina. Danas tijela Unije donose propise o tome kolika će carina biti plaćena i na koje proizvode koji se uvoze u EU. Uz to, propisi Unije sada određuju da se na uvoz i izvoz između zemalja članica ne plaća nikakva carina.

Europska unija ima samo one ovlasti koje su joj dodijeljene. To je jedno od osnovnih načela EU, pri samom početku Ugovora o EU. Države ne prenose svoj suverenitet na Uniju, nego isključivo točno određene suverene ovlasti države, te Unija smije djelovati samo u granicama tih izričito navedenih ovlasti. Sve ovlasti koje nisu spomenute kao dodijeljene Uniji, ostaju državi.

Usto su Uniji postavljena dva ograničenja kad djeluje unutar svojih ovlasti:

— načelo supsidijarnosti,

— načelo proporcionalnosti.

Prvo od njih, supsidijarnost, kaže da Unija ne treba uopće djelovati u poslovima koji se mogu dovoljno dobro rješavati na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Smatra se da se javni poslovi trebaju voditi na razini koja je najbliža građanima – drugim riječima, ako neki posao može efikasno obavljati općina, onda ga ne treba davati ni županiji, ni Zagrebu ni Bruxellesu. Također u skladu s tim načelom, Unija bi morala djelovati kad državna razina nije odgovarajuća, a to su prvenstveno oni poslovi koji spadaju u isključivu nadležnost Unije.

Ako postoji dodijeljena ovlast Unije, što je prva stepenica da djelovanje Unije bude legalno, pa je još i djelovanje unutar tih ovlasti u skladu sa supsidijarnošću, što je druga stepenica, dolazimo i do treće: načela proporcionalnosti (odnosno razmjernosti). Ovo se načelo primjenjuje na sve što Unija poduzima i na svaki propis koji donosi. Ono kaže da djelovanje Unije ne smije prelaziti ono što je doista potrebno za postizanje ciljeva Unije. Drugim riječima, Unija mora uvijek koristiti najblaže sredstvo.

Na načela supsidijarnosti i proporcionalnosti u djelovanju EU mogu paziti nacionalni parlamenti država članica, pa i Hrvatski sabor. Svi prijedlozi zakonodavnih akata Unije, a njih izrađuje Europska komisija, dostavljaju se svim nacionalnim parlamentima. Oni u toj fazi, dok se još počinje raspravljati o prijedlozima koji možda postanu zakonodavni akti, mogu poslati svoje mišljenje Komisiji zašto prijedlog nije u skladu s ovim načelima. Time se pokreće posebna procedura („sustav ranog upozorenja“) koja može dovesti do povlačenja tog prijedloga.

Države članice mogu i tvrditi da je neki propis Unije, koji je na snazi, donesen izvan ovlasti koje pripadaju Uniji. Ako je Unija doista prekoračila svoje ovlasti i uredila neko pitanje bez odgovarajućeg pravnog temelja, Sud EU će ukinuti takav njezin propis. 

Europska unija uspostavljena je da bi ostvarivala neke ciljeve, jer ih države ne bi mogle postići same. Stoga su joj dodijeljene neke ovlasti. No s druge strane postavljeno je ograničenje da Unija smije izvršavati te ovlasti samo onda kad to ne mogu dovoljno dobro izvršavati države, regije ili gradovi jer problem izlazi iz njihovih okvira. Unija dakle ne zamjenjuje postojeće razine vlasti, nego predstavlja novu, višu razinu vlasti.

Osnivački ugovori EU navode razne područja politike (među njima ekonomsku, ribarstvenu, prometnu, svemirsku, trgovinsku, kaznenu i brojne druge vrste i podvrste) i određuje kako se ti poslovi dijele između država i Unije. Postoje tri kategorije nadležnosti Unije:

— isključiva – samo Unija bez država

— podijeljena – Unija i države

— komplementarna – Unija samo kao podrška državama

Sve ovlasti koje nisu spomenute u ovoj podjeli ostaju u nadležnosti država članica, a mnogo puta se u Osnivačkim ugovorima EU izričito određuje da Unija u nekoj situaciji ne smije djelovati.

Između tri tipa nadležnosti, u isključivu nadležnost spadaju područja u kojima EU može sama donositi i usvajati obvezujuće dokumente. Zemlje članice mogu to same činiti samo ako ih EU izričito ovlasti na provedbu tih dokumenata. U isključivu nadležnost, između ostaloga, ubrajamo i odredbe koje se tiču carinske unije. Stoga, sjetimo li se slučaja u kojem je država uvela carinu suprotno odredbama Ugovora, možemo razumjeti zašto je spor presuđen u korist europskog prava. To je područje isključive nadležnosti Unije!

Sljedeće područje je podijeljena nadležnost koja podrazumijeva da i EU i zemlje članice mogu donositi i usvajati pravno obvezujuće dokumente. Zemlje članice će izvršavati svoju nadležnost u slučajevima u kojima  je EU ne izvršava ili je odlučila ne izvršavati svoju nadležnost. Jedno od područja podijeljene nadležnosti je okoliš. Stoga, recimo da EU ne donese nikakvu odredbu o mjeri za očuvanje okoliša za koju država članica smatra da je potrebno uvesti, ona to može učiniti i provesti svoju odluku. U slučaju da EU donese takvu mjeru prije zemlje članice, članica će ju morati poštivati i provoditi. Tako na primjer, zahvaljujući pravilima Unije, danas u Hrvatskoj bi svako kućanstvo trebalo razvrstavati svoj otpad.

Zadnja kategorija je komplementarna nadležnost prema kojoj EU može intervenirati isključivo u svrhu pružanja podrške, koordinacije i nadopune djelovanja određene zemlje članice. Ovo su područja poput sporta, kulture, turizma i industrije, kao i većina pitanja zdravstva. Unija u tim područjima ne smije svojim propisima ujednačavati pravila za države članice, nego jednostavno pomaže svakoj državi u okviru pravila te države. 

Kako bismo lakše razumjeli odnos europskog i nacionalnog prava, za početak treba razjasniti koji vrste prava postoje. Nacionalno pravo nastaje tako da država donese propis, primjerice Hrvatski sabor donese Kazneni zakon. Međunarodno pravo nastaje tako da se nekoliko država okupi i donese propis koji će obvezivati sve njih i koji će jednako vrijediti u svakoj: primjerice donesu konvenciju kojom se obvezuju međusobno izručivati počinitelje kaznenih djela.

No imamo i europsko pravo (pravo EU) koje nastaje na više načina: ili poput međunarodnog prava (npr. Osnivački ugovori EU) ili na svoj poseban način koji se naziva nadnacionalni – kad institucije Unije donose „zakone“ koji vijede za države članice, na temelju ovlasti koje su im dale te države članice. Tu spadaju uredbe, direktive i odluke koje donose Europski parlament i Vijeće, brojni akti Komisije, presude Suda EU i drugo. Vratit ćemo se na taj dio europskog prava kad pojasnimo što je s klasičnim međunarodnim pravom.

Odnos između nacionalnog i međunarodnog prava možemo promatrati na dva različita načina, odnosno: postoje dva temeljna puta za koje se države odlučuju. Jedan od njih je „pravni monizam“ a drugi „pravni dualizam“.

Prema pravnom monizmu nacionalno i međunarodno pravo čine jedinstven pravni sustav. Stoga se pravila međunarodnog prava izravno primjenjuju pred sudovima u državi, bez potrebe donošenja dodatnih propisa vlade ili sabora.

Ako je plavi krug međunarodno pravo, a zvjezdica nacionalno pravo neke države (npr. Hrvatske), prema pravnom monizmu zvijezda će se nalaziti unutar kruga kao dio jednog velikog pravnog poretka. Sudovi će se u presudama pozvati direktno na neki međunarodni propis. 

S druge strane, pravni dualizam uči da su međunarodni i nacionalni pravni sustav dva odvojena pravna poretka. Stoga će svako pravilo međunarodnog prava djelovati u državi samo ako to dopusti neka odredba nacionalnog prava. 

Prethodna shema sa zvjezdicom i krugom izgledat će drugačije iz perspektive pravnog dualizma. Kako se smatraju odvojenim i različitim pravnim poretcima, zvjezdica će biti izvan kruga. Ako želimo da neko međunarodno pravilo vrijedi u našoj državi, onda ga prvo treba uklopiti u domaći poredak (strelica). Sudovi se u presudama neće pozivati na međunarodno pravo (veliki plavi krug), nego na ono njegovo pravilo koje je uklopljeno (mali plavi krug) u sustav nacionalnog prava.

Važno je znati da izbor između monizma i dualizma ovisi o samoj državi i njezinom ustavu. Hrvatska se u načelu odlučila za pravni monizam, pa naš Ustav kaže da međunarodni sporazumi (ako i nakon što ih prihvatimo) čine dio unutarnjeg pravnog poretka, i to tako da su snažniji od domaćih zakona.

Razjasnili smo dva moguća odnosa između nacionalnog prava i međunarodnog prava. Europsko pravo u početku nije postojalo kao zaseban tip jer se nije uopće razlikovalo od međunarodnog. Ali kada se počelo razlikovati? Odgovore je dao Sud EU u predmetima iz 60-ih, kad je označio europski pravni poredak kao novi pravni poredak koji se razlikuje od dotadašnjih.

Europskoj uniji svaka država pristupa kroz klasični međunarodni sporazum – ugovor o pristupanju. Nije važno ima li ta država tip pravnog monizma ili dualizma, taj će ugovor postati izvor prava u toj državi. No nakon toga će pravo Unije djelovati na jedan poseban način, ono postaje „sastavni dio pravnih sustava država članica koji su njihovi sudovi obvezni primjenjivati“, kako je rekao Sud EU. Zašto?

Europska unija je zajednica koja ima svoje institucije, može pravno djelovati u svoje ime i osnovana je na neodređeno vrijeme. Ona k tome ima neke stvarne ovlasti koje su joj države dodijelile, čime su se one same odrekle izvršavanja tih ovlasti. Stoga se mora zaključiti da država ne može uvesti zakon koja bi bio proturječan pravu Unije. Jednostavno, država ne može samostalno izvršavati ovlasti koje je prenijela Uniji jer bi bilo nespojivo s osnovnom obvezom koju donosi članstvo – igrati po pravilima tima.

Države su prenijele dio svoga suvereniteta na Uniju, i u tom dijelu nesporno Unija ima prednost. No Unija ne smije izaći izvan zadanih okvira: ona ne može sama sebi širiti nadležnosti i baviti se poslovima različitim od onih koje su joj države zadale. Europska unija ne može ni birati svoje ciljeve (kao što to može svaka država) nego su joj i oni zadani Osnivačkim ugovorima. U tom je smislu EU podređena članicama – kad bi države odlučile da Uniju ukinu, one bi to mogle na isti način kako su ju i osnovale: međunarodnim sporazumom svih članica.

Već smo rekli da je europski pravni poredak samostalan i zaseban od drugih pravnih poredaka. To mora biti tako ako želimo imati ujednačeno važenje istog europskog pravila u svim članicama. Sudovi moraju tumačiti pojmove prava Unije u skladu sa smislom koji imaju u pravu Unije. Pimjerice pojam „radnik“ ne mora biti isti u svakom nacionalnom pravu, ali kada se prosuđuje o slobodi kretanja radnika po pravu EU, definicija „radnika“ će u tom slučaju biti ona kakvu ima u propisima Unije, a ne u njemačkom ili estonskom zakonu.

No što da radimo u slučaju da europsko i domaće pravo uređuju istu situaciju na različit način? Europski poredak jest samostalan i nezavisan od domaćeg, ali je li mu nadređen?

Ako se sjetimo triju kategorija nadležnosti, znamo da Unija ima prednost u svim poslovima iz svoje isključive nadležnosti, te u dijelu poslova iz podijeljene nadležnosti. U reguliranju tih područja pravo Europske unije ima dvije važne osobine:

— nadređenost nacionalnom pravu,

— izravni učinak.

Nadređenost prava Unije je načelo koje odgovara na pitanje što kad domaći zakon i europski propis govore suprotno. U takvoj situaciju sukoba između propisa morat će se primijeniti europski propis umjesto nacionalnog, neovisno o tome koji je prije donesen. Nadređenost nam također govori da se europske odredbe ne mogu ukinuti zakonima država članica (nego samo novom europskom normom).

Izravni učinak prava Unije jedno je od njegovih glavnih obilježja, a naziva se još i „izravna primjenjivost“. To načelo znači da se odredbe Unije primjenjuju u svim državama članicama, na njih i na njihove državljane, i to direktno. To znači da norma europskog prava za državljane može direktno stvoriti subjektivno pravo bez obzira je li njihova vlastita država poduzela išta za ostvarenje tog prava.

Danas je to posve neupitno, ali države ipak nisu odmah sretno prihvatile ove ideje. Do toga su dovele sudske presude u predmetu Van Gend en Loos, predmetu Costa i drugima, kad je Sud EU hrabro odlučio uvesti načelo da sud svake države članice mora: 

— zanemariti svoje nacionalno pravo ako je suprotno od europskog i 

— direktno primijeniti europsku normu.

Kad se radi o nacionalnom pravu, sudac ne može tek tako odlučiti da neće primijeniti zakon svoje države: ako posumnja da taj zakon nije u skladu s ustavom, treba pitati svoj ustavni sud i čekati da on odluči. U predmetu Simmenthal riješeno je pitanje što ako posumnja da zakon nije u skladu s europskim pravom. Sud EU je zaključio kako u toj situaciji nema potrebe da sudac čeka da tijela njegove države prvo ukinu domaći propis, jer je dužnost suca da osigura puni učinak europskih pravnih pravila, pa ih stoga treba direktno primijeniti, a domaći propis zanemariti.

To vrijedi samo ako kad neka odredba europskog prava ima izravni učinak, dakle da je direktno primjenjiva na građane. Da bi bila to bila, postoje tri uvjeta: mora biti bezuvjetna te dovoljno jasna i precizna da bi je sud mogao primijeniti. Prvi primjer odredbe koja ima izravni učinak dao je Sud EU u slučaju nizozemskog prijevoznika Van Gend en Loosa.

Taj je prijevoznik na jedan proizvod koji je uvozio iz Njemačke plaćao carinu od 5%, ali kad je Nizozemska taj proizvod premjestila u drugi tip proizvoda za koji vrijedi carina  8%, morao je platiti po toj stopi. Van Gend en Loos je na sudu zahtijevao da mu nizozemska carinska uprava vrati razliku u cijeni, a pozvao se na članak 12. tadašnjeg Rimskog ugovora (koji izmijenjen postoji i u današnjem Lisabonskom ugovoru), a on kaže da države ne smiju povećavati postojeće carine. Međutim, ne može se reći da je Nizozemska izravno prekršila tu odredbu: nije povećala carinu nego drugačije kvalificirala proizvod.

Sud EU rekao je da ta odredba Ugovora ima izravni učinak jer je jasna, precizna i bezuvjetna. Kad joj pripisujemo izravni učinak, znači da iz ove zabrane upućene državama izvodimo i pravo za građane, u ovom slučaju pravo Van Gend en Loosa da uvozi pod određenim uvjetima. Kad bismo gledali samo taj članak. to pravo nigdje se ne spominje, ali ga je Sud izveo iz tvrdnje o novom europskom poretku koji je nastao Osnivačkim ugovorima, kako smo već pojasnili.

U Ugovorima nalazimo brojne odredbe koje udovoljavaju uvjetima za izravni učinak. To su primjerice odredbe o slobodi kretanja, slobodi poslovnog nastana, slobodi pružanja usluga i kretanja robe, načela o jednakim plaćama muškaraca i žena, općoj zabrani diskriminacije, no izravni učinak mogu imati uredbe, direktive i drugi propisi institucija Unije.

Izravan učinak je nešto što ne postoji u starinskim savezima država. Nalazimo ga u federalnim državama jer u njima postoji veza najviše vlasti s pojedincima, njihovim državljanima. Sud EU je ustanovio ta slična veza postoji i između Europske unije i svih nas koji smo građani Europske unije. EU može uređivati ne samo odnose između država, nego i odnose između država i pojedinaca, ili čak između pojedinaca međusobno. Svaki građanin Unije ima određena prava i slobode koja mu daje pravni poredak Unije, a svi sudovi su ta prava dužni štititi.

Uzmimo za primjer slobodu pružanja usluga. Parketar iz Hrvatske pronašao je klijenta u Mađarskoj kojem će po nešto višoj cijeni nego što je u Hrvatskoj postaviti parket u novoj kući. Da nema EU, Mađarska bi ovakve „izlete“ mogla zabraniti jer ruše cijenu i utječu na tržište parketima u Mađarskoj. No budući da pravo Unije ovakav oblik prekograničnog pružanja usluga dozvoljava i potiče, nema prepreke da hrvatski obrtnik obavi taj posao.

Ako bi Mađarska donijela odredbu koji ovakvo pružanje usluga zabranjuje, ta bi odredba bila u suprotnosti s propisima i temeljnim načelima Unije. Stoga će sudovi (svejedno hrvatski, mađarski ili Sud EU) presuditi da se izravno primjenjuje pravo EU i da mađarska norma nema nikakvog učinka na tu situaciju.

Europska unija najznačajnija je politička i ekonomska zajednica država na svijetu. Prošla je dugačak razvojni put od same ideje takve zajednice, preko njezina stvaranja pa do njezina održivoga funkcioniranja. Taj put nije bio nimalo lagan, štoviše, bilo je i uspona i padova, i ushićenja i razočaranja, i ambicioznosti i nezainteresiranosti. Taj put nije ni gotov, jer Europska unija je projekt koji se i dalje razvija.

No ono što razlikuje Europsku uniju od svih pokušaja ujedinjavanja Europe koje smo vidjeli u povijesti – Rimskog Carstva do Napoleonovih osvajanja i Trećeg Reicha – jest činjenica da EU djeluje na temelju prava i dogovora. Ona je nastala slobodnom odlukom ravnopravnih država koja je uobličena u pravne dokumente. I Hrvatska je članica Unije zato što to želi. U našem Ustavu stoji da Republika Hrvatska „sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu, sigurnost i blagostanje“. To se europsko zajedništvo danas ostvaruje isključivo putem prava.

Svaka država na svijetu ima svoj pravni poredak i unutar njega najvišu vlast na svom teritoriju i nad svojim stanovništvom. To je osnovni oblik prava, možemo ga zvati unutarnje, domaće ili nacionalno. Države surađuju i međusobno, ali kao ravnopravni partneri. Kad svoje odnose više država uredi nekim sporazumom, to je onda međunarodno pravo. Europska unija nastala je međunarodnim sporazumima kojima su joj države zadale neke ciljeve i dodijelile neke ovlasti za provođenje tih ciljeva.

Ti sporazumi (koje kraće nazivamo Osnivački ugovori EU) bili su ipak posebni u dotadašnjoj povijesti; nikad prije nisu zadani tako ambiciozni ciljevi niti su se države ikad prije odrekle toliko svojih ovlasti u korist jedne nove zajednice. Sve poslove koji spadaju u isključivu nadležnost EU, države su u potpunosti prenijele na nju. To prenošenje je omogućilo da se tržišta svih članica povežu u jedno veliko zajedničko tržište.

Poslove iz podijeljene nadležnosti obavljaju i Unija i država tako da Unija ima prednost, no ipak ne treba djelovati ako za to nema potrebe, odnosno treba tek ako se posao ne može efikasno obaviti na nižim razinama (državnoj, regionalnoj, lokalnoj). Unija djeluje samo kao podrška državama u poslovima iz komplementarne nadležnosti, a u svim poslovima koji nisu navedeni u toj podjeli u Osnivačkim ugovorima Unija ne smije djelovati, jer joj ti poslovi nisu uopće pravno dodijeljeni. Europska unija ima samo one ovlasti koje joj dodijele države članice.

Kako vidimo, pravni poredak Unije po mnogo čemu se preklapa s unutarnjim pravnim poretcima. Ne možemo nacrtati piramidu i reći da je jedan u svemu iznad drugog. Sustav europskih pravila i sustav nacionalnih pravila primjenjuju se na iste osobe u isto vrijeme, pa se može dogoditi da jedan i drugi određuju suprotno. U tom slučaju sukoba normi, sudovi moraju odlučiti koju će primijeniti, a koju ne. 

Danas se svi slažu da je europsko pravo nadređeno nacionalnom, te da određene njegove odredbe imaju izravan učinak i na građane, ne samo na države. To znači da slobode koje pojedincima daje europsko pravo, država mora poštivati i štititi i ne može ih ukinuti, a ako neki njezin propis govori suprotno, sud ga mora zanemariti i primijeniti europsko pravo. Zato kažemo da europsko pravo ima prednost nad domaćim, ali samo uz određene uvjete i samo na polju ovlasti Unije.

Borchard, Klaus-Dieter; Abeceda prava Europske unije; Luxembourg, Ured za publikacije Europske unije, 2017.

Ćapeta, Tamara; "Nacionalni Ustav i nadređenost prava  EU u eri pravnog pluralizma", Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 59, br. 1., str. 63. – 96., 2009. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/32727

Ćapeta, Tamara; Rodin, Siniša; Osnove prava Europske unije; Zagreb, Narodne novine, 2011.

Europski dom Zagreb, Eurožargon. https://www.europe.hr/eurozargon/

Presuda Suda EU od 15. srpnja 1964. u predmetu C‑6/64, Flaminio Costa v. ENEL (ECLI:EU:C:1964:66). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:61964CJ0006&from=EN

Presuda Suda EU od 5. veljače 1963. u predmetu C-26/62, Van Gend en Loos v. Nederlandse Administratie der Belastingen (ECLI:EU:C:1963:1). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:61962CJ0026&from=EN

Presuda Suda EU od 9. ožujka 1978. u predmetu C-106/77, Amministrazione delle Finanze dello Stato v. Simmenthal S.p.A. (ECLI:EU:C:1978:49). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:61977CJ0106&from=EN

Ured za publikacije Europske unije, Podjela nadležnosti unutar Europske unije. https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/62bbe30e-c1e5-42fa-92ad-e79d234a1458/language-hr/format-HTML/source-210165878

Ured za publikacije Europske unije, Provjera činjenica o proračunu EU-a. https://op.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/6a1c56c6-f0f4-11ea-991b-01aa75ed71a1/language-hr/format-PDF