U državi zakoni nisu jedina vrsta izvora prava. Postoje i drugi propisi, kao naprimjer pravilnici, poslovnici, presude, dozvole. Ustav je također pravni izvor, i to po snazi viši od zakona. Pravilnici su pak niži od zakona, što znači da ne smiju biti suprotni zakonu nego smiju uređivati situaciju samo onoliko koliko im zakon odredi. Presuda opet ima snagu zakona, ali samo između stranaka na koje se odnosi, a ne prema svim građanima kao zakon.

Europska unija ima svoje propise koji imaju drugačije učinke, pa zato imaju i druga imena. Ono što je u državi ustav, u EU su Osnivački ugovori. Slično onome što je u državi zakon, EU ima svoje uredbe. EU ima i direktive, a one su nešto kao „okvirni zakon“ jer nisu iste snage kao pravi zakoni. Postoje i sporazumi koje EU sklapa s drugim državama, kao što i Hrvatska sklapa međunarodne ugovore. No postoje i presude Suda EU koje imaju učinak prema svima, što s hrvatskim sudovima nije tako.

Pravo Europske unije većini građana zvuči nepoznato, nepristupačno i nevažno za svakidašnji život. Mnogi smatraju da se uopće ne odnosi na njih – da smo mi dužni ponašati se onako kako nam naši zakoni kažu. Možda nikada niste čuli za pojam direktive ili uredbe. No direktive i uredbe reguliraju naše ponašanje na mnogim poljima usporedno s hrvatskim zakonima ili umjesto njih. Znate li da imate određena prava kao europski građani, propisana u Povelji o temeljnim pravima EU? Zaštita tih prava djeluje paralelno sa zaštitom koju nam kao hrvatskim građanima pruža Ustav Republike Hrvatske.

Stoga je dobro znati koji propisi postoje na razini Europske unije. Skupni je naziv za sve izvore prava EU – kao i sva prava i obveze država članica i institucija Unije –  pravna stečevina EU. (Često se koristi i francuski naziv acquis ili acquis communautaire.) U nastavku ćemo objasniti što sve spada u pravnu stečevinu Unije i na što je to Hrvatska pristala kad je pristupila Uniji kao članica.

No prvo treba vidjeti – kako zakoni naše države djeluju na nas?

Zakoni, najjednostavnije rečeno, uređuju koje se ljudsko ponašanje smatra neprimjerenim, zabranjenim ili pak dopuštenim. Primjerice:

— Kaznenim zakonom detaljno je određeno koja se ljudska ponašanja smatraju zabranjenima – kaznenim djelima, zbog kojih ćemo biti kažnjeni nekom sankcijom,

— Zakonom o radu uređuju se radni odnosi i uređuju međusobna prava i obveze poslodavaca i radnika.

Europska unija ne donosi svoj kazneni zakon ili svoj zakon o radu, nego uređuje točno određena pitanja koja spadaju u njezinu nadležnost. To su primjerice, samo neka kaznena djela prekograničnog kriminala, ili samo zajednički standardi radnog vremena (koje države mogu urediti i povoljnije za radnika). Europska unija smije poduzimati samo ono što joj države članice, svojim pristankom, omoguće. No kad joj jednom prenesu te ovlasti, moraju poštovati da Unija umjesto njih obavlja one poslove na koje su je ovlastile.

Ta temeljna ideja – prijenosa ovlasti sa država članica na Europsku uniju – znači da države pristaju da neke poslove više ne obavljaju one same, nego tijela Unije u kojima i one sudjeluju, ali u kojima mogu biti i preglasane. Države članice su svoj pristanak na prijenos nekih ovlasti dale Uniji potpisivanjem Osnivačkih ugovora. Država taj pristanak može povući tako da odluči izaći iz Unije (kao Velika Britanija), ali dok je u Uniji, mora poštovati njezina pravila igre, čak i kad to znači da će u nekim pitanjima biti preglasana i da će u njoj vrijediti propisi za koje nije glasovala. Ipak su takvi slučajevi dosta rijetki, a za sva doista osjetljliva državna pitanja postoji pravo veta, odnosno država niti ne daje unaprijed pristanak da u tim pitanjima bude preglasana.

Rekli smo da za sve članice Unije vrijede ista pravila dok su god u Uniji. Stoga i svaka država koja želi postati članicom Europske unije mora prihvatiti Osnivačke ugovore i druge propise prava EU, te uskladiti svoje zakonodavstvo sa svom pravnom stečevinom Europske unije. To znači da iz svoga zakonodavstva uklanja one odredbe koje u suprotne europskoj stečevini, te da u njega dodaje neke odredbe kad to stečevina zahtijeva.

Kao što se i pravo Republike Hrvatske stalno mijenja jer prati život koji se mijenja, tako ni pravna stečevina EU nije zacementirana i uvijek ista. Recimo, pojave se nove digitalne usluge na tržištu, a direktiva koja uređuje to područje je donesena prije dvadeset godina i nije više prikladna – EU može izmijeniti tu direktivu ili donijeti sasvim novu, kako bi pravno uređenje te situacije bilo prikladnije za nove poslovne modele.

No iako je sadržaj pravne stečevine promjenjiv, on se lako podijeli u samo nekoliko osnovnih kategorija:

— primarno pravo,

— sekundarno pravo,

— međunarodni sporazumi EU,

— sporazumi između država članica.

Pored njih kao nepisani izvor prava ostaju još opća pravna načela koja spominjemo posljednje, a o njima više u članku Pravni poredak EU.

Primarno pravo nastaje zajedničkim dogovorom država članica. Kako?

Zamislite situaciju: predstavnici država osnivačica sastali su se s idejom osnivanja nekog oblika udruženja europskih država. Nakon raznih prijedloga, mišljenja, ideja o tome kako bi trebao izgledati novi savez, donijeli su odluku. Ta je odluka sklopljena u obliku klasičnog međunarodnog ugovora, a to znači ugovora među ravnopravnim državama. Tu nema preglasavanja, države slobodno odlučuju hoće li ili neće pristupiti ugovoru.

Današnja Europska unija je samo trenutna faza u razvoju koji traje već 70 godina. Kroz povijest je bilo više različitih europskih zajednica koje su se mijenjale, širile i spajale, da bi se od zadnjih promjena 2009. sve spojile u Uniju (iako Unija od 1992. postoji paralelno s Europskom zajednicom koja je starija). Tako su i ugovori kojima su osnivane te zajednice mijenjani, šireni i spajani, no zasad još uvijek ne u jedan ugovor, nego u dva različita ali jednakovrijedna. Ti ugovori danas se zovu:

— Ugovor o Europskoj uniji i

— Ugovor o funkcioniranju Europske unije.

Budući da su oni jednake pravne snage i zapravo se nadopunjuju kao cjelina, često se skupa zovu Osnivački ugovori, ili samo „Ugovori“.  Sve države koje bi naknadno htjele postati članice, morale bi se obvezati na pridržavanje pravila propisanih u tim ugovorima, jer to su „pravila igre“.

Sve važnije izmjene Osnivačkih ugovora kroz povijest nazivaju se po gradu u kojem su dogovorene. Kad govorimo o Lisabonskom ugovoru, zapravo govorimo o verziji Osnivačkih ugovora koja je dogovorena i potpisana u Lisabonu, isto tako kad govorimo o prethodnim, poput Ugovora iz Nice, iz Amsterdama i iz Maastrichta, uvijek mislimo na oba ugovora skupa.

No zašto se ta dva ugovora ne spoje u jedan? Postojala je ta ideja. Mnogi su smatrali da je 2000. godine, na početku novog milenija, vrijeme da se Unija reformira i svi dotadašnji ugovori zamijene jednim novim, koji bi se zvao „Ugovor o Ustavu za Europu“. Konferencija je sazvana, on je napisan i potpisan, ali da bi stupio na snagu morale bi ga prihvatiti sve članice, a Francuska i Nizozemska su ga odbile na svojim referendumima. Nakon toga se nije pokušavalo sa spajanjem, nego se samo nastavila dosadašnja praksa.

·         OSNIVAČKI UGOVORI

Ugovori su temelj za sve što EU radi. Sve zadaće, ovlasti, prava, obveze, organizacija – sve je propisano Osnivačkim ugovorima. Prvi takav ugovor bio je Pariški ugovor kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik 1951., a nakon njega Rimski ugovor kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica 1958.

Onaj koji danas vrijedi, Lisabonski ugovor iz 2009. godine, obuhvaća sve ranije ugovore i unosi neke izmjene; on ima odredbi koje su iste još od Rimskog, a ima i neke nove odredbe.

Ugovori su važni jer tek na temelju njih Europska unija ima određena ovlaštenja – i ono što je nama posebno važno, može vlastitim propisima uređivati područja i ponašanje ljudi za koja je ona zadužena. Ti propisi nisu samo „slovo na papiru“ nego države članice moraju stvarno poštivati te propise i ponašati se u skladu s njima.

Kako se donose i kako se mijenjaju Osnivački ugovori?

Osnivačke ugovore donose predstavnici država članica na zajedničkim konferencijama. Institucije Europske unije u ovom pogledu nemaju nikakvih ovlasti. Ukoliko primjerice, pristankom svih država članica Europske unije budu izmijenjeni Osnivački ugovori – sama Europska unija ne može utjecati na promjene. Primarno pravo donose države, a ne Unija!

U Osnivačkim ugovorima države članice prenose dio vlastitih suverenih ovlasti, odnosno pravo odlučivanja o nekim pitanjima o kojima su inače odlučivala državna tijela prenose na tijela Europske unije. Upravo zato je EU ovlaštena zahtijevati od državnih tijela da poštuju propise koje ona donosi uz prijetnju sankcija, ako tako ne učine.

·        POVELJA EU O TEMELJNIM PRAVIMA

Osnivački ugovori uređuju načela po kojima Unija funkcionira, koji poslovi spadaju u njezine nadležnosti, koje su njene institucije i njezini propisi. To su sve važna pravila koja se u državama uređuju njihovi ustavi. Međutim svi ustavi uređuju još jedno važno područje o kojemu se ne govori u Osnivačkim ugovorima, a to je zaštita ljudskih prava.

Stoga se pri izradi „Ugovora o Ustavu za Europi“ pristupilo i izradi Unijinog kataloga ljudskih prava. Nakon što je taj Ugovor propao, novi dokument o temeljnim pravima svakog čovjeka ipak je opstao u obliku Povelje EU o temeljnim pravima. Od izmjena u Lisabonu, Povelja ima jednaku snagu kao dva Osnivačka ugovora i zapravo čini s njima cjelinu.

Povelja dijeli ljudska prava u šest poglavlja: Dostojanstvo, Slobode, Jednakost, Solidarnost, Prava građana te Pravda, a na prvo mjesto stavlja opću obvezu članica i Unije da poštuju i štite dostojanstvo svakog čovjeka. Povelja proširuje zaštitu u odnosu na slične starije dokumente (poput Europske konvencije o ljudskim pravima iz 1950.) i modernizira ju, pa ima i nove odredbe poput zabrane kloniranja ljudskog bića ili prava na pristup dokumentima.  

U prošlom poglavlju spomenuli smo da je u Osnivačkim ugovorima izraženo ovlaštenje Europske unije i njenih institucija da donose vlastite propise. Upravo ti propisi, koje donosi Unija (u poslovima iz svoje nadležnosti) na temelju Ugovora – spadaju u sekundarno pravo EU.

Te propise ne donose predstavnici država članica na zajedničkim sastancima, nego upravo institucije EU. Ne ulazeći u detalje zakonodavnog postupka, reći ćemo glavno –  propise koji spadaju u sekundarno pravo načelno donose:

— Europski parlament zajedno s Vijećem EU,

— na prijedlog Europske komisije.

Najvažniji od propisa koji čine sekundarno pravo su uredbe i direktive Europske unije, a osim njih kao manje važni postoje odluke, preporuke i mišljenja.

          ·         UREDBE

Uredbe Europske unije su akti koji imaju opću primjenu. To znači da Europska unija njima želi neku situaciju urediti apsolutno jednako za sve države članice. Svrha uredbi je da u potpunosti zamijene zakone koje postoje u državama članicama, naravno one koji se odnose na istu situaciju. Kada uredba stupi na snagu, ona se u Hrvatskoj primjenjuje posve jednako kao naši zakoni.

Temeljni problem koji se pojavljuje kod prava EU je odnos prema nacionalnom pravu država članica, odnosno pitanje što ima prednost. Ako Unija donese uredbu koja se odnosi na zabranu ribolova u jezerima, a neki zakon u Republici Hrvatskoj propisuje da je takav ribolov dopušten, vidljivo je da dolazi do sukoba različitih normi. Kako se takva situacija rješava?

U pravu Europske unije, Sud EU bavio se mnogim takvim sukobima normi. Sud je taj koji je oduvijek zastupao stajalište da je pravo Europske unije nadređeno nacionalnom pravu i da se primjenjuje izravno na građane, odnosno da ima izravan učinak (te to proglasio općim načelima).

Nadređenost prava EU znači da svaki put kada neki hrvatski sud treba riješiti neki spor u kojem ima mogućnost primijeniti pravo Europske unije ili hrvatsko pravo – mora primijeniti pravo Europske unije.

S druge strane izravni učinak znači da građani država članica – u nekom sporu u kojem je primjenjiv propis Unije – mogu zahtijevati od sudova ostvarenje prava koje im je zajamčeno tim propisom. Izravni učinak znači da propisi Unije ne reguliraju samo prava i obveze država, već i prava i obveze pojedinaca koji su njihovi državljani, a to nije uobučajeno u klasičnom savezu država.

Kod uredbi se pitanje sukoba normi s nacionalnim propisima lako rješava – uredbe uvijek imaju prednost pred svakim zakonom koji nešto propisuje suprotno od nje. No kod direktiva je stvar malo kompliciranija.

·         DIREKTIVE

Direktive, za razliku od uredbi, ne uređuju neku situaciju jednako za sve. Drugi naziv za direktivu je „smjernica“, jer direktiva samo određuje koji cilj države moraju ostvariti, ali ostavlja državama slobodu pri izboru načina kojim ga žele ostvariti.

Najbolje ćemo razumjeti na primjeru: donesena je direktiva o zaštiti prava životinja.

Njen cilj je jasan, ali je državama članicama ostavljena mogućnost da samostalno odrede način kako će zaštiti prava životinja. Države mogu to učiniti primjerice: donošenjem novog zakona o zaštiti prava životinja ili izmjenom nekog već postojećeg zakona koji nije štitio prava životinja u mjeri u kojoj to direktiva zahtijeva, ili kako god država ocijeni da je to učinkovito.

S druge strane, da je o istom pitanju donesena uredba za zaštitu prava životinja, ona bi propisivala i točan način na koji država mora zaštiti prava životinja, bez ostavljanja državama mogućnosti da to samostalno naprave.

Direktive nemaju izravni učinak, one ne stvaraju odnos s pojedincima, nego samo s državama. Da bi direktiva počela djelovati prema nama pojedincima, država ju prvo mora prebaciti u svoj unutrašnji pravni poredak.

To prebacivanje ili transformacija se može obaviti:

— donošenjem novog zakona (npr. novi zakon o zaštiti prava životinja)

— izmjenom postojećih zakona (npr. izmijeniti stari zakon koji nedovoljno štiti prava životinja)

— donošenjem podzakonskih propisa poput pravilnika itd.

Tek kada je direktiva prenesena i postala dio pravnog poretka RH ona stvara prava i obveze za građane. Međutim, država bi mogla samostalno odlučiti da neku direktivu neće primijeniti. Može li država to učiniti i postoji li neki rok koji ju veže?

Direktiva koja bude donesena u institucijama EU, kao i naši zakoni, stupa na snagu nakon objave u službenom listu. No tada se još ne primjenjuje. Od dana objave za direktive počinje provedbeni rok unutar kojega države moraju odlučiti kako će transformirati direktivu u nacionalno zakonodavstvo. Ukoliko država članica nije transformirala direktivu ili je to učinila pogrešno postavljaju se mnoga pitanja. Kako djeluje takva neprenesena direktiva i je li država odgovorna za taj propust?

Upravo tu nastaju problemi kakvih nema kod uredbi, jer uredbe se ne trebaju i ne smiju transformirati u nacionalno pravo. No probleme neprenesenih direktiva rješavaju sudovi, često uz pomoć općih načela. Ukratko, država je odgovorna pred građanima za svoj propust implementacije direktive, pa ako direktiva građanima daje prava, onda joj treba priznati izravan učinak iako nije implementirana, jer je to za građane povoljno. Ako pak direktiva građanima nameće obveze, ne treba joj priznati izravan učinak jer bi to za građane bilo nepovoljno. No ova pitanja nisu tako česta, a države najčešće implementiraju direktive pravilno i u roku.

Europska unija također pomaže državama pri ispunjavanju ciljeva iz direktiva. Primjerice, Dubrovnik je dobio 60 milijuna eura iz Kohezijskog fonda EU za nadogradnju vodovoda i kanalizacije, a time će se usluga u Dubrovniku poboljšati i uskladiti s pravilima iz Direktive o vodi za piće, Direktive o podzemnim vodama i drugima.

·         ODLUKE, MIŠLJENJA I PREPORUKE

Odluke su propisi institucija EU koji uglavnom uređuju odnose unutar ili između samih institucija Europske unije, ali mogu biti i obvezujući propisi ili propisi koji od država članica zahtijevanju neko djelovanje.

S druge strane, preporuke i mišljenja nisu vrsta propisa koji stvara neke obveze ili prava, ali ipak u povijesti Europske unije često su utjecale na donošenje ključnih odluka o nekim obvezujućim propisima. Upravo zbog svog pravno neobvezujućeg djelovanja često se u praksi nazivaju „mekim pravom“ (engl. soft law).

Kao što sve države na svijetu mogu ulaziti u različite pravne odnose s drugim državama i organizacijama, i Unija to može jer joj je dodijeljena pravna osobnost. Ona time ne oduzima svojim članicama sposobnost da ulaze u međunarodne odnose i sklapaju sporazume, ali u pitanjima iz nadležnosti Unije, članice to ne smiju. Na globalnoj sceni Unija djeluje kako jedna gospodarska cjelina jer ima carinsku uniju i zajedničko tržište. Stoga primjerice Francuska ne može sklopiti trgovinski sporazum s SAD-om ili Kinom, nego to prepušta Uniji.

Unija tako sklapa međunarodne sporazume, koji su ništa drugo nego ugovori između Unije i treće države ili između Unije i međunarodne organizacije, kojima se uređuju njihovi međusobni odnosi. To su primjerice:

·              SPORAZUMI O PRIDRUŽIVANJU

Sporazumi o pridruživanju uređuju gospodarsku suradnju između Unije i druge države ugovornice pa stoga postoje tri vrste ovakvih sporazuma:

a)    Sporazumi kojima se uspostavlja posebne veze između određenih država članica i zemalja nečlanica

b)    Sporazumi kao priprema za pristupanje Uniji ili za uspostavu Carinske unije

c)    Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru (EGP)

Sporazumi o posebnim vezama između nekih članica i nekih nečlanica se tiču bivših kolonija i ovisnih područja Belgije, Nizozemske, Danske, Italije i Francuske te većinom ugovaraju određene gospodarske i trgovinske povlastice. Sporazumi o pridruživanju koriste se tijekom pregovora i priprema trećih zemalja za ulazak u Uniju, a jedan takav potpisala je i Hrvatska u postupku pregovora za ulazak u Uniju. Takvi sporazumi reguliraju odnose između Unije i države koja želi postati njezina članica za razdoblje do primitka u članstvo. Sporazum o EGP-u poseban je sporazum koji unutarnje tržište Unije proširuje na tri države nečlanice – Norvešku, Island i Lihtenštajn.

·              SPORAZUMI O SURADNJI

Sporazumi o suradnji su niži oblik od prethodnih, a tiču se samo gospodarske, a ne i političke suradnje. Unija ih je sklopila s državama na Sredozemlju poput Alžira, Maroka, Egipta, Izraela i drugih.

·               TRGOVINSKI SPORAZUMI

Unija je sklopila i znatan broj trgovinskih sporazuma s pojedinim zemljama izvan EU-a, sa skupinama takvih zemalja ili u okviru međunarodnih trgovinskih organizacija povezanih s carinama i trgovinskom politikom. Najznačajniji su među njima Sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (Sporazum o WTO-u) i višestrani trgovinski sporazumi koji proizlaze iz njega, uključujući Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS) i druge.

Velika Britanija je odlučila istupiti iz Europske unije, a to je pravno ostvareno sporazumom o istupanju koji je posebna vrsta sporazuma i uređuje prijelazno razdoblje, a budući odnosi uređeni su novim, trgovinskim sporazumom, iako on još nije konačan i možda će se mijenjati.

Još jedan izvor prava EU-a su sporazumi između država članica. Takvi se sporazumi mogu sklapati radi rješavanja pitanja koja su blisko povezana s aktivnostima Unije, ali za koje nikakve ovlasti nisu prenesene na institucije Unije (npr. „Fiskalni pakt iz 2012.” koji je sklopljen bez Ujedinjene Kraljevine i Češke).

Schengenski sporazum je drugi primjer ovakvog sporazuma jer je on sklopljen između pet država potpuno nevezano za Europsku uniju. No kasnije su njegova pravila zbog pojednostavljivanja cijelog europskog prava uklopljena u Osnivačke ugovore, pa su danas ta pravila dio primarnog prava.

Ovakvi međudržavni sporazumi su starinski oblik suradnje država koji se sve više zamjenjuje novim oblicima poput uredbi i direktiva. Ako nekoliko članica ne želi pristati na neki dogovor koje sve ostale žele sklopiti, te ostale države mogle bi sklopiti ovakav tip međunarodnog sporazuma. No čak i za taj slučaj Osnivački ugovori daju jednu drugu mogućnost, a to je uspostavljanje tzv. pojačane suradnje, pa ako su ispunjeni uvjeti za nju, neće trebati sklapati klasični sporazum nego će to opet biti uređenje na temelju primarnog prava Unije.

Iako Osnivački ugovori uz Povelju jesu najvažniji izvor prava Europske unije, ne smijemo zaboraviti da dio primarnog prava čine i opća načela prava.

Opća načela prava su svojevrsna nepisana pravila koja do svog izražava dolaze kroz djelovanje Suda Europske unije. To su temeljna, osnovna, polazna pravila na kojima se temelje sve ostale pravne norme. Ona ne moraju biti negdje zapisana jer se podrazumijevaju u svakom pravnom sustavu.

Na primjer, jedno od njih je načelo zakonitosti, a ono kaže da sve što rade državna tijela, mora točno tako biti propisano nekim zakonom – to jest, ne mogu državna tijela postupati kako ih je volja. Drugi primjer (također zajednički svim europskim zemljama) je načelo jednakosti koje obvezuje državna tijela da prema svima (građanima i strancima) postupaju jednako, bez diskriminacije.

Europska unija također poštuje ta načela, ali ima i neka posebna koja su nastala zbog njezinih posebnosti. Među njima su načela izravnog učinka europskog prava te nadređenosti europskog prava koja su temelj pravnog poretka Unije, ali nikad nisu zapisana u nekom članku Ugovora. Umjesto toga, Europski sud ih je opisao u svojim presudama, zaključivši da ta načela logično proizlaze iz svih ostalih odredbi Ugovora.

Zašto su i opća pravna načela jedan od izvora prava?

Ona daju mogućnost sudovima da riješe stvar čak i ako ne postoji točna odredba u zakonu. No to ipak ne znači da sudovi smiju izmišljati nova pravila. Sudovi samo mogu opisati neko pravilo koje zapravo već postoji, kao što je slučaj sa spomenutim europskim načelima.

Budući da ona ne moraju biti zapisana, ne postoji neka određena lista koja nabraja koja su to načela koja se smatraju općima. No svakako su to ona načela koja možemo naći u ustavima svih članica. Europske zemlje, uza sve svoje različitosti, zapravo imaju mnoge zajedničke elemente u svojim ustavnim tradicijama, pa se i Sud EU pomaže tim načelima.

Pravo Europske unije je pojam koji često stvara osjećaj nepristupačnog ili nevažnog, a zapravo jako utječe na naše svakodnevne živote. Ljudsko ponašanje u velikoj je mjeri određeno i ograničeno raznim pravilima kao što su zakoni i drugi državni propisi. No kako je Hrvatska članica Europske unije, a hrvatski državljani ujedno i europski građani, puno situacija je pravno uređeno europskim propisima koji djeluju umjesto ili usporedno s hrvatskim propisima.

Svi propisi Europske unije skupa nazivaju se pravna stečevina EU. Njezin sadržaj se stalno mijenja jer se i propisi stalno mijenjaju, ali svaka država članica mora poštivati pravnu stečevinu i uskladiti svoje zakone s njom. Isto vrijedi i za državu koja bi htjela biti članica Unije, a u pregovorima o pristupanju se upravo i provodi to usklađivanje.

U pravnoj stečevini važno je razlikovati primarno i sekundarno pravo. Primarno pravo donose države članice, i to jedino ako se slože baš sve od njih, a sekundarno pravo ne donose države nego institucije Unije. Primarno pravo čine Osnivački ugovori (uz Povelju) kojima države prenose neke svoje ovlasti na Uniju, i onda na temelju tih ovlasti institucije Unije donose nove, europske propise.

Od tih europskih propisa (sekundarnog prava) najvažnije su uredbe i direktive. Uredba u potpunosti zamjenjuje zakone i primjenjuje se umjesto njih. Direktiva samo određuje koji cilj države moraju postići, ali ostavlja njima da same odluče na koji način to žele postići. No institucije Unije smiju donositi propise samo u okvirima onih ovlasti koje su im prenesene, a sve što im nije preneseno zadržavaju same države članice.

Važno je znati da se uredbe ne prenose u nacionalno zakonodavstvo nego odmah djeluju izravno, a direktive se moraju prenijeti u nacionalne zakone kako bi počele djelovati prema građanima.

Može se pojaviti sukob između odredbi europskog i nacionalnog prava, što znači da istu situaciju ta dva pravna poretka uređuju različito. U takvom slučaju, sudovi će dati prednost odredbi EU, jer vrijedi načelo nadređenosti europskog prava nacionalnim pravima. Ako država ustraje u protivljenju europskim pravilima, Unija ju može tužiti Sudu EU jer se država prijenosom ovlasti obvezala poštivati sva europska pravila.

Postoje i razne vrste međunarodnih sporazuma Unije, a to su oni koje EU kao cjelina sklapa s državama nečlanicama ili s nekim međunarodnim organizacijama. U pravnu stečevinu spadaju i sporazumi među članicama (dakle oni u kojima ne sudjeluje Unija), no oni postaju sve manje važni kako se sve više ovlasti prenosi na Uniju.

Time smo spomenuli sve kategorije europske pravne stečevine. Nju je dobro poznavati jer se na nas primjenjuje paralelno s domaćim, nacionalnim propisima, a kako se Europa sve više povezuje, tako ona postaje i sve važnija. 

Ćapeta, Tamara; Rodin, Siniša; Osnove prava Europske unije; Zagreb, Narodne novine, 2018.

Europska unija; Uredbe, direktive i ostali pravni akti. https://europa.eu/european-union/law/legal-acts_hr

Europska komisija; Vrste pravnih akata EU. https://ec.europa.eu/info/law/law-making-process/types-eu-law_hr#vrste-pravnih-akata-eu-a

Europski parlament; Informativni članci o Europskoj uniji. https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/home

Jelovčić, A., Horvat, M., Munta, M., Vidačak, I., Ćelap, K., Dumančić, L.; EU pismenost: Učimo o EU; Zagreb, GONG, 2018.

Ministarstvo pravosuđa i uprave RH; Osnove sustava Europske unije – Pitanja i odgovori. https://mpu.gov.hr/istaknute-teme/drzavni-strucni-ispit-22550/primjeri-pitanja-i-odgovora-za-provjeru-znanja/primjeri-pitanja-i-odgovora-za-srednju-strucnu-spremu/osnove-sustava-europske-unije/23044

Puhovski, Tamara; Europska unija i kako podučavati o njoj; Zagreb, Forum za slobodu odgoja, 2010.