Povijest Unije započinje i uvelike traje za vrijeme povijesnog perioda koji se naziva Hladni rat. Bilo je to razdoblje suprotstavljanja i nadmetanja između Istoka i Zapada koje nijednom nije prešlo u otvoreni (tzv. vrući) rat, ali je počesto bilo na njegovu rubu. Kako bismo bolje razumjeli odluke koje su se tada donosile, u ovom poglavlju opisat ćemo širi povijesni kontekst.

Drugi svjetski rat završio je 1945. godine, a na strani pobjednika bili su Saveznici: Sjedinjene Američke Države (SAD), Sovjetski Savez (SSSR), Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) te druge države koje su s njima bile u savezu protiv Sila osovine (Hitlerove Njemačke, Japana i Italije). Italija je prešla na stranu saveznika još dvije godine ranije, Japan je kapitulirao nakon atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, a Berlin zauzimaju vojnici sovjetske Crvene armije.

·       Ujedinjeni narodi

Te iste 1945. godine, vlade 50 zemalja sastale su se u San Franciscu da pokrenu novu međunarodnu organizaciju koja će osiguravati mir u svijetu. Sastavili su Povelju Ujedinjenih naroda i uspostavili organizaciju koja će održavati međunarodni mir i sigurnost, pomoći nenasilnom rješavanju sporova, razvijati prijateljske odnose među narodima – temeljene na ravnopravnosti suverenih država – i poticati poštivanje prava i sloboda svakog čovjeka te međunarodnu suradnju na zajedničkim problemima.

Ipak, potpuna jednakost država baš i nije provedena, što vidimo kod Vijeća sigurnosti i njegovih članova. Vijeće sigurnosti je tijelo UN-a koje jedino može nametnuti sankcije ili čak uporabiti oružanu silu, u skladu s Glavom VII Povelje Ujedinjenih naroda. No Vijeće sigurnosti ima stalne i nestalne države članice. Dok se nestalne članice rotiraju svako dvije godine, pet država ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, i to su pobjednice rata: SAD, SSSR (danas Rusija), UK, Francuska i Kina.

Zanimljivo je kako je Jugoslavija bila jedna od osnivačica Ujedinjenih naroda, no zemlje gubitnice rata poput Njemačke i Japana neće postati članice UN-a još godinama kasnije. Ipak, međunarodna suradnja postajat će sve intenzivnija, a države će sve više osnivati različite međunarodne organizacije, od univerzalnih do regionalnih, s raznim poljima djelovanja (npr. Svjetska banka, Arapska liga, Vijeće Europe, Organizacija američkih država itd.).

·       Blokovska podjela

Već u prvim godinama nakon rata, razlike između dotadašnjih saveznika počele su prerastati u suparništvo, a svijet se podijelio na dva pola oko novih supersila: na Istoku bio je Sovjetski savez sa svojim vojno-političkim saveznicima, a na Zapadu SAD sa svojim. Istočni blok zastupao je ideologiju komunizma te uspostavio jednostranački sustav vladavine i državno-planski sustav privrede. Zapadni je blok ostao kapitalistički, sustav vladavine bio je liberalno-demokratski (dakle višestranački), a privreda tržišna.

Oko vodećih država nastali su i veliki vojni savezi za zajedničku obranu: SAD, UK, Francuska i države zapadne Europe uspostavili su Sjevernoatlantski savez (NATO), a SSSR pak svoj savez s istočnoeuropskim državama nazvan Varšavski pakt. Na dijelu predratnog njemačkog teritorija uspostavljene su dvije nezavisne države: Istočna Njemačka (DDR) koja je prihvatila komunizam te Zapadna Njemačka (BRD) koja je bila liberalna demokracija, tako da su te dvije države pripadale suprotnim blokovima.

U sljedećim desetljećima stalno su postojale tenzije Istočnog i Zapadnog bloka. Dio europskih zemalja pripadao je jednom, a drugi dio drugom bloku tako da je Europa predstavljala svojevrsno ideološko bojište, a granica je prolazila sredinom kontinenta, čak između obje Njemačke. Najznačajniji simbol Hladnog rata, gdje je geopolitička podjela Europe bila najvidljivija, predstavljao je Berlinski zid. Taj sustav zidova i ograda podignut je kroz središte Berlina (budući da je zapadni dio grada bio enklava BRD-a okružena sa svim strana DDR-om), jer su vlasti DDR-a htjele spriječiti svoje građane da tuda iseljavaju na Zapad.

·       Utrka u naoružanju

Obje svjetske supersile htjele su ostvariti globalnu nadmoć i stoga su i Amerikanci i Sovjeti počeli gomilati oružje, a pogotovo nuklearno oružje. Upravo zato nikad se nisu izravno sukobile – znale su da i druga strana raspolaže tisućama atomskih bombi puno jačih od onih bačenih na Japan – ali su zato često podupirale suprotne strane u manjim oružanim sukobima posvuda na planetu, ratujući zapravo preko posrednika.

Pojam hladnog rata skovao je pisac George Orwell opisujući to stanje življenja pod stalnom prijetnjom nuklearnog rata. Ukupan arsenal nuklearnog oružja kojeg su dvije supersile izradile i držale spremnog bio je višestruko dovoljan da potpuno uništi protivnika, a možda i sve nas skupa. Smještena između dva pola, dvije supersile, Europa je trebala naći svoje mjesto u svijetu.

I dok su zemlje istoka Europe, pod jakim utjecajem Komunističke partije SSSR-a, provodile eksperiment uspostavljanja socijalizma i državno-planskog gospodarstva, na zapadu Europe oblik vladavine je liberalna demokracija. Upravo su zapadne zemlje započele integraciju Europe putem udruživanja u različite Zajednice koje bi olakšale međudržavnu trgovinu i suradnju.

Hladni rat prestao je padom komunizma u Europi 90-ih godina. Nedugo zatim na temeljima europskih Zajednica osnovana je EU kao još dublji oblik suradnje (tada još nije bila sasvim jednaka današnjoj). Unija se kasnije proširila na gotovo sve zemlje istoka i danas pokriva 27 država Starog kontinenta, tako da se čini da su stare podjele prevladane. No vratimo se sada unatrag 70-ak godina – na početak naše priče.

Rođendan današnje Europske unije – koji se svake godine slavi kao Dan Europe – jest 9. svibnja 1950. godine, u sjećanje na jedan govor održan u Parizu. Taj je vizionarski govor održao francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, a važan je zato što je u njemu iznesen prijedlog novog uređenja Europe.

Schuman, koji je bio osobito posvećen pomirbi između Francuske i Njemačke, nije mislio da se Europa može stvoriti odjednom, nego korak po korak. Predložio je stoga da se i francuska i njemačka proizvodnja ugljena i čelika stavi pod nadležnost jedne nove međunarodne organizacije koja bi bila otvorena i drugim zemljama. Zašto baš ugljen i čelik?

Ti su resursi bili okosnica rata: oni su neophodni za izradu tenkova, brodova i oružja. A ako bi države objedinile proizvodnju ugljena i čelika te uspostavile novo tijelo čije su odluke obvezujuće za sve, onda će „tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovesti do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć“. Drugim riječima, ako resursi za vođenje rata slobodno teku između dvije države, rat među njima postaje besmislen jer bi se proglasio rat protiv vlastite ekonomije.

Ovoj su se ideji priklonile i druge države, te je sljedeće godine njih šest potpisalo Pariški ugovor kojim su osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik (EZUČ), s rokom trajanja od 50 godina. Njene osnivačice bile su, pored Francuske i Zapadne Njemačke također Italija i zemlje Beneluksa (Belgija, Nizozemska i Luksemburg).

EZUČ je postavila temelje europskog ujedinjenja i pronašla neka rješenja koja su do danas ostala obilježje EU – primjerice, u izvršnom tijelu EZUČ-a odluke se nisu morale donositi jednoglasno nego određenom većinom glasova. Također, odluke sudbenog tijela EZUČ-a nisu bile obvezujuće samo za tijela EZUČ-a, nego i za vlade država članica te sva poduzeća i pojedince.

U narednim godinama stavljeni su prijedlozi za osnivanje Europske obrambene zajednice te Europske političke zajednice, no o njima nije postignut dogovor pa nisu ni nastale. Umjesto toga predloženo je da se ovlasti EZUČ-a prošire na druge oblike energenata, primjerice nuklearne energije. 

No Njemačka i Benelux više su naginjali ideji razvoja zajedničkog tržišta, čemu se suprotstavljala Francuska. Na kraju je Jean Monnet (još jedan od idejnih začetnika europske integracije i predsjednik EZUČ-a) predložio srednje rješenje – osnovati dvije paralelne zajednice. Tako je i učinjeno. 

Šest članica EZUČ-a potpisale su 1957. godine Rimski ugovor kojim su osnovane:

• Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM) i

• Europska ekonomska zajednica (EEZ).

Zadaća EURATOM-a je proučavanje i primjena atomske energije za miroljubive ciljeve, kao što su medicina i proizvodnja električne energije. Osim toga bavi se istraživanjem radioaktivnih materijala i zaštitom od njih, te radi na ITER-u, posebnoj eksperimentalnoj vrsti reaktora koja bi mogla riješiti energetski problem u budućnosti.  Dok su se EEZ i EZUČ s vremenom uklopile u Europsku uniju, EURATOM je do danas ostao zasebna organizacija, iako usko povezana s Unijom.

Zadaća pak EEZ-a bila je stvaranje zajedničkog tržišta tako što će se ukidati prepreke trgovini i donositi zajednički standardi. Primjerice, jedan od ciljeva bio je  stvoriti carinsku uniju – to znači ukinuti carine između članica i usto dogovoriti jedinstvenu visinu carine prema nečlanicama. A ako netko izvan EEZ-a želi trgovati sa zemljama članicama, plaća isti iznos carine u svakoj zemlji.

Na primjer, ako bi francuski pekar htio prodati svoje kroasane u Njemačkoj, za prelazak kroasana preko granice trebalo je platiti dodatni porez: carinu. Taj bi iznos pekar vjerojatno prebacio na kupce tako što bi povisio cijenu istog kroasana kad se prodaje u Njemačkoj. Ukidanjem carina među članicama, u cijenu francuskih kroasana koji se prodaju njemačkim kupcima više ne ulazi iznos carine, pa se stoga oni u tamo mogu prodavati po nižoj cijeni nego prije. Država time gubi svoj prihod od carina, ali može ostvariti dobitak iz drugih izvora. Naravno, ako se ostvari pretpostavka da ekonomska integracija vodi do veće ekonomske produktivnosti u svakoj državi (a tom su se pretpostavkom vodili ljudi koji su osnivali EEZ).

Drugi je cilj EEZ-a bio uskladiti cijene poljoprivrednih dobara, u čemu su uspjeli već za nekoliko godina. Općenito su se u EEZ-u donosile zajedničke politike na području poljoprivrede, prometa i trgovine, i ova je Zajednica uskoro postala najvažnija od triju.

Jedan od najvažnijih ciljeva Ujedinjenih naroda u ovom desetljeću postaje dekolonizacija. Neke kolonije europskih država već su iza Drugog svjetskog rata počele dobivati nezavisnost (Indija i Pakistan od UK-a, Indonezija od Nizozemske), ali i Britanci i Francuzi još su imali svoja kolonijalna carstva praktički na svim kontinentima. No osobito u pedesetim i šezdesetim godinama deseci kolonija postaju nezavisne države, najviše u Africi i Aziji. Broj članica UN-a ubrzano raste.

To će promijeniti položaj i utjecaj europskih sila u svijetu i one sad moraju osmisliti kako se odnositi prema svojim bivšim posjedima. Francuska će primjerice i ratovati u Alžiru protiv pokreta za nezavisnost, ali i primati brojne useljenike (osobito iz Sjeverne i Zapadne Afrike) kako bi popunila nedostajuću radnu snagu.

Šezdesete godine 20. stoljeća razdoblje su rasta za europski projekt. Za početak to se odnosi na gospodarski rast, čemu je pridonijelo ukidanje naplaćivanja carina među državama članicama EEZ-a. One osim toga one dogovaraju i zajedničku kontrolu nad proizvodnjom hrane kako bi je bilo dovoljno te ubrzo dolazi čak do viška poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima: projekt nije ostao samo mrtvo slovo na papiru, nego je zapravo funkcionirao.

Ponovimo kako se projekt razvijao. Pariški ugovor iz 1951. osnovao je EZUČ i uspostavio njezina tijela: Skupštinu, Vijeće, Sud i Visoko povjerenstvo (izvršno tijelo).

Zatim je Rimski ugovor iz 1957. osnovao EEZ i EURATOM i odredio kako će Skupštinu i Sud one dijeliti s EZUČ, ali da svaka Zajednica ima svoje Vijeće i svoju Komisiju (izvršno tijelo).

Ovakvo stanje trajalo je deset godina, dok nije donesen novi ugovor koji će izmijeniti ustrojstvo ovih organizacija – spojiti tri Vijeća u jedno, te tri Komisije u jednu. To je učinjeno Briselskim ugovorom iz 1967. poznatijim kao Ugovor o spajanju.

Sve tri organizacije – EZUČ, EEZ i EURATOM – otad imaju zajednička tijela: Skupštinu, Vijeće, Komisiju i Sud, a zajednički se nazivaju Europske zajednice (EZ). Bila je to temeljna reforma kojoj je cilj bio spriječiti da dvije institucije rade isti posao ili da se neki posao uopće ne obavlja. Svrha je bila poboljšati upravljanje organizacijama, kako bi se olakšalo i pripajanje novih članica EZ. 

Uvidjevši ekonomske koristi EZ-a, 1973. htjele su se pridružiti i Španjolska, Norveška, Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Španjolsku su članice EZ odbile jer je bila diktatura. Ostale četiri države održale su referendum na kojem su građani mogli birati hoće li se pridružiti Europskim zajednicama ili ne. Norvežani su glasali protiv, a ostale tri zemlje za. I tako se dosadašnjoj šestorki pridružuju Danska, Irska i UK.

Godine 1973. dolazi do rata između Izraela i arapskih država koji je, iako nije trajao dugo, ostavio posljedice koje se osjete i danas. Između ostaloga došlo je do energetske krize i gospodarskih problema u Europi i općenito krize za Europske zajednice. Kao rješenje 1975. stvoren je Europski fond za regionalni razvoj. Njegova je svrha prijenos novca iz bogatih regija (ne zemalja) u siromašnije regije kako bi se poboljšala infrastruktura, privukle investicije i stvorila radna mjesta.

Ova vrsta aktivnosti trenutno čini više od trećine proračuna Unije. Uvelike zahvaljujući ovom fondu Estonija je razvila Skype i Španjolska je postala peto najveće gospodarstvo u Europi. Drugim riječima, Španjolsko je gospodarstvo približno veliko kao i gospodarstvo puno veće Rusije, dobrim dijelom zbog ovih sredstava. Europski su fondovi unaprijedili gospodarsko stanje u svim zemljama članicama te sufinancirali mnoge projekte od velikog značaja. Ako Vas zanima koje se projekte danas financira, kliknite ovdje.

U sedamdesetima mijenja se uloga Europskog parlamenta koji doista postaje predstavničko tijelo građana.

Kako smo već rekli, ta je institucija osnovana kao Skupština EZUČ-a, a Rimskim ugovorom postala je Zajednička skupština za sve tri Zajednice. Na svom prvom zajedanju u Luxembourgu 1958. izabrala je Roberta Schumana za svog predsjednika, a zastupnici su se rasporedili na svoja mjesta u skladu sa svojim političkim opredjeljenjima, a ne po državama iz kojih su dolazili. Taj se dan uzima kao rođendan današnjeg Europskog parlamenta (kako je ova Skupština samu sebe počela nazivati).

Europski parlament imao je isprva samo savjetodavnu ulogu, a zastupnike nisu izravno birali građani, nego su ih imenovali parlamenti država članica. No početkom sedamdesetih Parlament dobiva ovlasti nad kontrolom dijela proračuna, a zatim i cijelog proračuna. Godine 1979. održani su prvi izravni izbori za Europski parlament na kojima su građani birali zastupnike. Oni se otad održavaju svakih pet godina, a izlaznost građana opadala je u svakom ciklusu, sve do 2019. kad je porasla i ponovo prešla 50 %.

Od prvih će izbora Europski parlament – kao jedino izravno izabrano tijelo EZ – zahtijevati za sebe veću ulogu u odlučivanju. Danas je gotovo posve ravnopravan s Vijećem ministara EU koje je njegov suzakonodavac u Uniji.

Grčka se pridružila Zajednicama 1981. godine. Nekoliko godina kasnije, Grenland – koji je pokrajina Danske s velikom razinom autonomije – odlučuje napustiti EZ. Pridružiti se htio Maroko, ali je odbijen jer nije europska država. Nakon što su svrgnule svoje diktature i postale demokracije, Španjolska i Portugal pridružuju se Zajednicama 1986. godine. Sada EZ imaju 12 država članica.

Te godine dolazi do potpisivanja Jedinstvenog europskog akta, što je prva velika izmjena Rimskog ugovora. Kao glavni cilj navodi stvaranje jedinstvenog europskog tržišta do kraja 1992. To bi bio korak dalje od carinske unije, te se stoga trgovinska pravila u državama članicama trebaju usklađivati u većoj mjeri.

Novosti koje donosi Jedinstveni europski akt su:

1.    Proširenje nadležnosti Europske ekonomske zajednice – fokus se s trgovine širi na druge teme poput socijalne politike, znanstvenih istraživanja i tehnološkog razvoja, zaštite okoliša i gospodarske kohezije

2.    Uspostava suradnje u području vanjskih poslova – želi se postići da Europa na svjetskoj sceni nastupa usklađeno ne samo u ekonomskom smislu, već i politički, te se prvi put spominje želja za stvaranjem Unije

3.   Proširenje ovlasti Europskog parlamenta i uključivanje Parlamenta u zakonodavni postupak, kao izraz demokratizacije i približavanja građanima

4.     Olakšavanje donošenja odluka u Vijeću ministara tako što se u nekim područjima glasuje kvalificiranom većinom, a ne jednoglasno, te skraćivanje zakonodavnog postupka.

Sve navedeno dobro opisuje smjer u kojem će se EZ razvijati u svojim sljedećim reformama. No prvo treba spomenuti tektonske promjene koje za svjetski poredak donose kasne osamdesete godine dvadesetog stoljeća: padom komunizma prestaje hladni rat i nestaje podjela svijeta na blokove.

Događaji su se odvijali dosta brzo. Val miroljubivih revolucija, štrajkova i prosvjeda zahvatio je zemlje istočne i srednje Europe, počevši s Poljskom. Jednostranački komunistički režimi u Europi padali su jedan po jedan, kako se već 1989. u mnogima zemljama održavaju prvi slobodni višestranački izbori. Sovjetski savez kaže da se okreće „Sinatrinoj doktrini“ (po pjesmi „I Did It My Way“) odnosno stavu da svaka zemlja slobodno odlučuje kojim će putem ići, što posebno priznaju zemljama Varšavskoga pakta. One to sve redom koriste: zahtijevaju promjene i novi oblik vladavine.

Krajem desetljeća, 9. studenoga 1989., dolazi do pada Berlinskog zida i nakon 28 godina ponovno se otvara granica između Istočne i Zapadne Njemačke. Ovaj događaj simbolizira ono što se u Europi kuhalo već dugo vremena – pad komunističkih režima. Naredne godine Njemačka će se ujediniti tako što će se Istočna pridružiti Zapadnoj. Sovjetski savez uskoro se raspada jer ga jedna po jedna zemlja napušta.

Polako i uglavnom miroljubivo komunističke zemlje otvaraju svoje granice i ljudima se dopušta izlazak iz zemlje, dolazi do mirnih preuzimanja vlasti, uvodi se demokratski sustav te počinje transformacija socijalističkog gospodarstva u tržišno. Komunizam se u Europi urušio lako, ne zbog napada izvana, nego zbog svoje vlastite nemogućnosti da ljudima omogući život kakav žele.

Sve to u Europljanima budi želju za obnovom i suradnjom, što će u narednim godinama dovesti do proširenja EU na istok, ali i do unutrašnjih reformi.

Države EZ uspjele su ostvariti cilj uspostave jedinstvenog tržišta u zadanom roku i ono je pokrenuto 1. 1. 1993. Jedinstveno tržište počiva na „četirima slobodama“ koje vrijede između članica EZ: slobodi kretanja robe, slobodi kretanja radnika, slobodi pružanja usluga i slobodi kretanja kapitala.

No 12 država članica nisu stale na tome, nego su odlučile osnovati Uniju kao korak dalje u povezivanju naroda Europe. Potpisale su Ugovor iz Maastrichta, službeno Ugovor o Europskoj uniji, koji je stupio na snagu 1. 11. 1993. godine. On je obuhvatio sav dotadašnji razvoj Europskih zajednica (što postaje „prvi stup“ Unije), i još na to dodao nova područja („drugi“ i „treći stup“).

Naime, Ugovor iz Maastrichta odredio je da Unija obuhvaća tri stupa, odnosno tri različita područja s različitim načinom odlučivanja:

— prvi stup: Europske zajednice

— drugi stup: Zajednička vanjska i sigurnosna politika

— treći stup: Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima

Ugovorom iz Maastrichta je iz naziva EEZ izbačena riječ „ekonomska“ te je preimenovana u Europsku zajednicu, a njezina nadležnost proširena je na područja obrazovanja, kulture, javnog zdravlja, zaštite potrošača, transeuropskih mreža, industrije i okoliša. Također su EZUČ i EURATOM uvelike inkorporirani u EZ.

Ovakva će podjela na stupove potrajati narednih 16 godina te će EZ i EU zapravo postojati usporedno, s tim da EU obuhvaća EZ.

·       ŠTO ZNAČI PODJELA NA STUPOVE?

U pitanjima iz prvog stupa odluke se najvećim dijelom donose „metodom Zajednice“ – nije potrebna jednoglasnost, nego posebno određena većina glasova u Vijeću, što znači da će odluka biti obvezujuća čak i za članicu koja je glasovala protiv. Takav način donošenja odluka predstavlja specifičnost EU kakvu ne nalazimo u drugim savezima država – naziva se „nadnacionalnom“ metodom, za razliku od međunarodne (tj. internacionalne).

U pitanjima iz drugog i trećeg stupa uopće ne može doći do takvog nadglasavanja jer se tu odluke ne donose metodom Zajednice nego isključivo jednoglasno, to jest svaka država ima pravo veta. U tim dvama stupovima Ugovor predviđa samo „informiranje i savjetovanje“ država u Vijeću.

Naime, mnoge od njih smatrale su da su područja diplomacije i pravosuđa, osobito kaznenog, suviše osjetljiva da bi se prenijela na Uniju. U drugom i trećem stupu stoga nema ni nadležnosti Europskog suda niti sudjelovanja Europskog parlamenta, nego se zapravo sve svodi na suradnju između vlada država članica (kao što je uobičajeno u međunarodnim organizacijama).

No što se tiče prvog stupa, članice su odlučile poći korak dalje od jedinstvenog tržišta, i postavile su cilj ostvarenja ekonomske i monetarne unije koja će imati zajedničku valutu – euro. Ugovor iz Maastrichta postavio je kriterije za uvođenje Eura koji vrijede i danas, a osiguravaju da javne financije zemlje koja ga želi uvesti budu stabilne. Također je uspostavio Europsku središnju banku i postavio plan uvođenja Eura.

Veoma važna novost koja je uvedena uspostavom Unije je građanstvo Unije za svakog državljanina zemalja članica. Status građanina Unije ne zamjenjuje državljanstvo, nego ga nadopunjava novim pravima i slobodama koja proistječu iz pravne stečevine EU.

Kako se puno novih zemalja istoka Europe htjelo pridružiti Uniji, napravljen je popis kriterija koji definiraju koja je zemlja podobna biti članica. To su tzv. Kopenhagenski kriteriji za pristupanje EU:

1. Politički – država treba biti demokracija, imati stabilne institucije koje osiguravaju vladavinu prava, poštovanje prava čovjeka te prava manjina i njihovu zaštitu;

2. Gospodarski – tržišno gospodarstvo treba biti djelotvorno i sposobno suočavati se s pritiskom konkurencije i tržišnim silama unutar EU;

3. Pravni –  država treba biti sposobna preuzeti obveze koje proizlaze iz članstva, to jest biti sposobna provoditi pravila, standarde i politike koje čine pravnu stečevinu EU.

Europskoj su se uniji 1995. godine pridružile Austrija, Finska i Švedska, čime broj članica raste na 15. Iste godine stvoreno je Šengensko područje unutar kojeg nema kontrola na graničnim prijelazima, a na temelju Šengenskog sporazuma koji je deset godina prije potpisan neovisno o EU. Danas to područje uključuje i neke države izvan Unije i omogućuje prelazak državnih granica bez provjera za 420 milijuna ljudi.

Ugovor iz Maastrichta izmijenjen je kasnije sporazumima koji nastoje pripremiti Uniju za veće proširenje. To su bili:

— Ugovor iz Amsterdama (1999.) – proširuje ovlasti EU na područja azila i imigracije, to jest dio materije iz trećeg stupa prebacuje u prvi stup i njegov način odlučivanja. Također je još više uključio Europski parlament u donošenje odluka, pripojio Šengenski sporazum pravnoj stečevini Unije, ali nije donio reformu institucija kako je bilo planirano.

— Ugovor iz Nice (2003.) – povećava zakonodavne i nadzorne ovlasti Parlamenta, glasovanje kvalificiranom većinom glasova u Vijeću proširuje na više područja čime jača nadnacionalnu metodu, a također mijenja izračun broja glasova koji svaka država ima u Vijeću kao i broj članova Parlamenta.

Sve ove brojne izmjene dovele su do toga da je struktura Unije postala nepregledna, i to u situaciji kad se očekuje priljev novih država članica. Sama Europska komisija priznaje „da je proces donošenja političkih odluka u Uniji tako složen da jako malo običnih Europljana ima osnovnog pojma o njemu ili može sa sigurnošću kazati tko je odgovoran za politike koje se primjenjuju“. Stoga se pojavljuje ideja da treba donijeti novi ugovor koji bi bio europski ustav prikladan za novo stoljeće.

Kako bi se našla rješenja da Unija bude djelotvornija, demokratičnija i transparentnija, sazvana je 2002. godine Konvencija o budućnosti Europe koju je sačinjavalo 105 članova. Bili su tu predstavnici kako država članica tako i država kandidatkinja te zastupnici u Europskom parlamentu i članovi Europske komisije, da bi se saslušala mišljenja što šireg kruga ljudi. 

Ova je konvencija dobro napredovala s radom i već sljedeće godine objavila je nacrt „Ugovora o Ustavu za Europu“. On je trebao zamijeniti sve dosadašnje ugovore, do kraja sjediniti EZ i EU, a bio je tekstom i podjelom dosta sličan nacionalnim ustavima. Taj nacrt podržao je zatim Europski parlament, a 2004. potpisali su ga i članovi Europskog vijeća (šefovi vlada odnosno šefovi država članica). 

No kao i svaki međunarodni ugovor ovog tipa, moraju ga potvrditi parlamenti svake države članice da bi stupio na snagu, u skladu s ustavnim pravilima svoje države. Jedan dio njih potvrdio je novi ugovor, ali neke države imaju i dodatni zahtjev da se prvo mora provesti referendum. Kad su se u Francuskoj i Nizozemskoj glasači na referendumima izjasnili protiv njegova usvajanja, propao je Ugovor o Ustavu za Europu. Nakon toga članice su uzele neko vrijeme za promišljanje budućih koraka.

No europske integracije išle su i dalje. Ostvaren je cilj monetarne unije i po fazama je uveden euro kao zajednička valuta koja je zamijenila francuske franke, njemačke marke, talijanske lire i ostale. Novčanice i kovanice eura u upotrebi su od 1. 1. 2002., a još i prije toga uveden je kao računovodstvena valuta. Inače, sve članice Unije imaju obvezu u budućnosti uvesti euro (nakon što ispune kriterije iz Maastrichta) osim Danske koja se izborila za iznimku (kakvu je imalo i UK dok je bilo član).

Najveće i možda najvažnije proširenje Europske unije zbilo se 2004. godine. Ono je bilo specifično po tome što su gotovo sve nove članice bile države bivšeg istočnog bloka (izuzev Slovenije te otočnih država Cipra i Malte). Nove članice EU tada su postale: Poljska, Češka, Slovačka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Slovenija, Cipar i Malta. Ovime je simbolički prevladana dugogodišnja podjela kontinenta na istok i zapad koja je nametnuta u Hladnom ratu, a 75 milijuna Europljana postaje građanima Unije.

EU kroz svoje fondove pomaže manje razvijenim regijama, a kako su nove članice u prosjeku manje razvijene od starih, veliki novci bili su (i još su) usmjereni prema njima. Zanimljiva je usporedba Poljske i Ukrajine, koje su nakon pada Sovjetskog Saveza imale sličan broj stanovništva, veličinu gospodarstva i resurse. Poljska je primila veliku ekonomsku pomoć od EU, reformirala državu i gospodarstvo, a Ukrajina nije. Nakon 15 godina u Uniji, prosječan Poljak zarađivao je tri puta više od prosječnog Ukrajinca, a poljski BDP triput je bio veći od ukrajinskog. 

Bugarska i Rumunjska trebale su se pridružiti Uniji u istom valu, ali po procjeni Komisije još nisu bile spremne za članstvo. Primljene su 2007. godine unatoč zabrinutosti oko korupcije i organiziranog kriminala, no uz privremena ograničenja slobode kretanja radnika (koji su stoga morali tražiti radne dozvole) te uz posebni nadzor Komisije („monitoring“) koji je trebao trajati tri godine, ali je produžen i nakon toga. Obje države još uvijek nisu članice Šengenskog prostora ni eurozone.

Nakon neuspjeha donošenja europskog ustava, EU se vraća ideji izmjene postojećih ugovora umjesto donošenja jednog posve novog. U Lisabonu su dogovorene izmjene dvaju temeljnih propisa Unije: Ugovora iz Maastrichta (Ugovor o EU iz 1992.) te Ugovora iz Rima (Ugovor o EEZ iz 1957.). Stoga kad kažemo "Ugovor iz Lisabona", mislimo na ta dva ugovora s onim izmjenama koje su prihvaćene u Lisabonu. 

Lisabonski ugovor stupio je na snagu 1. 12. 2009. godine i zadnji je u nizu inačica Osnivačkih ugovora – njime je uređen današnji oblik EU. Iako on nije jedinstven „ustav EU“, zapravo je preuzeo većinu rješenja iz propalog nacrta Ustava. Neke od promjena koje donosi Lisabonski ugovor su ove:

• EZ se potpuno uklapa u EU te je Ugovor o EZ preimenovan u Ugovor o funkcioniranju EU, a riječ „Zajednica“ se u cijelom tekstu mijenja riječju „Unija“. Sada Ugovor o EU te Ugovor o funkcioniranju EU skupa i ravnopravno predstavljaju temeljni propis Unije, pa ih nazivamo "Osnivački ugovori".

• Ukida se podjela na tri stupa tako što je sva materija trećeg stupa prebačena u prvi, no materija drugog stupa (sigurnost i vanjski poslovi) ipak ostaje izdvojena jer se tu još uvijek ne primjenjuje nadnacionalna metoda.

• Odnos Unije i članica preciznije je opisan tako što su detaljno propisane nadležnosti Unije koje mogu biti isključive, komplementarne i pomoćne, te je naglašeno da sve izvan toga ostaje u nadležnosti svake pojedine članice.

• Povelja EU o temeljnim pravima čovjeka dobiva jednaku pravnu snagu kao Osnivački ugovori (a dotad nije bila obvezujuća).

• Mogućnost istupanja iz Unije izričito je propisana u Ugovorima (dotad nije postojala takva odredba).

• Promjene u institucijama – među ostalim, uvedena je funkcija Predsjednika Europskog vijeća te funkcija Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

Lisabonski ugovor donio je još neke promjene u vrstama propisa Unije i načinu njihova donošenja, a čak je dao određenu ulogu nacionalnim parlamentima članica. No dok su u prijedlogu europskog ustava bili određeni simboli Unije (zastava, himna i dr.) a „uredbe Europskog parlamenta i Vijeća“ trebale su se zvati „europski zakoni“, Lisabonskim ugovorom htjelo se naglasiti da EU ne nastoji postati država, pa te izmjene nisu prihvaćene. Njime se čak jače naglašava odgovornost država članica za provođenje europskih politika.

Ovaj ugovor nije bilo lako donijeti: građani Irske odbili su ga na prvom referendumu, pa je nakon pregovora održan drugi na kojem su ga ipak prihvatili. Ugovor iz Lisabona plod je dugog pregovaranja, bezbrojnih kompromisa i ustupaka, dosta opširan i pun iznimki. No upravo tako se kroz povijest i odvijalo ujedinjavanje nas Europljana. Unija nije nastala po savršeno isplaniranoj formuli, nego postepeno – a još uvijek se mijenja i gradi. 

Republika Hrvatska postala je 28. država članica Europske unije 2013. godine, nakon šest godina pregovora o pristupanju i usklađivanja hrvatskih zakona s pravom Unije. Ujedinjeno Kraljevstvo istupilo je iz Europske unije početkom 2020. godine. Devetog svibnja te godine bilo je točno 70 godina od znamenitoga Schumanovog govora u Parizu koji je pokrenuo ujedinjenje Europe. Kako će se ono odvijati u narednim desetljećima? Na to nemamo odgovor. No znamo da je Unija upravo to pitanje postavila svojim građankama i građanima iz svih segmenata društva i svih dijelova Unije na najnovijoj Konferenciji o budućnosti Europe (koja je trajala do proljeća 2022. najvećim dijelom online). Sljedeći je potez na institucijama Unije, a one su se obvezale pratiti 49 prijedloga i 325 konkretnih mjera koje su građani formulirali kako bi oblikovali Europu kakvu žele.

·       Borchard, Klaus-Dieter; Abeceda prava Europske unije; Luxembourg, Ured za publikacije Europske unije, 2017.

·       Calvocoressi, Peter; Svjetska politika nakon 1945.; Zagreb, Nakladni zavod Globus, 2003.

·       Europa.eu – Povijest Europske unije. https://europa.eu/european-union/about-eu/history_hr

·       Konferencija o budućnosti Europe: Izvješće o konačnom ishodu – svibanj 2022. https://futureu.europa.eu/hr/pages/reportingLe Goff, Jacques; Priča o Europi; Zagreb, Školska knjiga, 2003.

·       „Hladni rat“. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25798