Više informacija o projektu
„Temelj svake države je obrazovanje mladih.“
— Dioniz
Nakon što smo projekt Financijskog i pravnog opismenjavanja započeli s granom ustavnog prava koja je temelj za razumijevanje države i javne vlasti, nastavljamo sa serijom o europskom pravu.
Mi vjerujemo da bi svaki naš sugrađanin trebao poznavati svoj Ustav, ali isto tako i osnove pravnog poretka Europske unije. Hrvatska kao članica Unije sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, i svi mi živimo ne samo pod domaćim zakonima, nego i pod pravom EU.
Kažu da je francuski državnik Charles de Gaulle rekao: „Politika je preozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima.“ Građani bi doista trebali biti aktivni članovi svoga društva, no zato je prvo potrebno znanje. Stoga preuzmi svoju ulogu i s nama nauči više o Europskoj uniji!
FIPO #2 (2020./2021.)
Voditelji: Stjepan Gvozdić, Jakov Maričić
Članovi tima: Petar Alerić, Tihana Barlek, Alen Ivanović, Ivan Klasan, Matija Markušić, Ana Milčetić, Maro Perić, Petra Pinjuh
Europska unija – dvije su riječi, koje smo od davne
2003. kada je Republika Hrvatska podnijela prijavu za pristupanje EU, mnogo
puta čuli. No zašto imamo izbore za Europski parlament, jesu li to zastupnici
koji će stvarno predstavljati nas obične građane? A možda je to samo politička
tvorevina koja omogućava pojedincima da (na račun svih ostalih) ugodno žive u
nekoj od država zapadne Europe i donose propise koji nama otežavaju život?
Svaka država na svijetu ima svoje institucije, kao
što su predsjednik i parlament, dakle neka tijela koja imaju javnu
vlast. Hrvatski Ustav te institucije
upravo i zove državnim tijelima, a sva različita tijela djeluju skupa u
vođenju države, svako na svoj način – u skladu sa svojim zadaćama. Tako i
Europska unija, koja nije država ali joj je dosta slična, ima svoje institucije od kojih svaka na svoj
način daje doprinos u stvaranju europskih pravila i u oživljavanju tih pravila.
Europsku uniju najbolje bismo mogli definirati kao međunarodnu organizaciju svoje vrste, što znači da je unikatna. Ona u nekim područjima politike ima klasične ovlasti međunarodne organizacije, ali u drugim područjima ima ovlasti gotovo kao da je suverena država, te ograničava slobodu članica da reguliraju određena pitanja suprotno europskim pravilima. Posebnosti Unije mogu se bolje shvatiti kad vidimo kako se u njezinim institucijama donose obvezujuće odluke – a to znači kako se u njima glasuje.
Ugovor o Europskoj uniji navodi da ona ima sedam
institucija, no u ovom članku nećemo se baviti svima. Primjerice, tri
institucije koje sudjeluju u donošenju zakonodavnih akata Unije su:
·
Vijeće EU,
· Europska komisija.
Europski parlament dosta je sličan našem parlamentu (Hrvatskom saboru). I on se sastoji od zastupnika (Europski ima
preko 700!) koji pripadaju strankama na temelju njihovih ideoloških uvjerenja i u pravilu gube veze s nacionalnim
strankama. Te zastupnike
biramo mi, europski građani, na izravnim izborima svakih pet godina. Osnovna
zadaća parlamenata je da donose zakone i druge propise: o njima se raspravlja i
zatim glasuje. Europski parlament dakako donosi
propise, ali ne sâm kako
je to slučaj u državama, nego
skupa s jednim drugim tijelom.
To drugo tijelo je Vijeće EU (poznato i kao
“Vijeće ministara” ili samo “Vijeće”). U njemu se sastaju nacionalni ministri
svih država članica ovisno o tome o kojem se pitanju raspravlja. Tako da Vijeće
ministara nema jedan nepromjenjiv sastav, nego se primjerice sastoji od 27 ministara
financija kad se raspravlja o financijama, ili od 27 ministara obrazovanja kad
se raspravlja o obrazovanju, i tako dalje. Vijeće je skupa s Europskim parlamentom
“suzakonodavac” u Europskoj uniji, jer tek ako oba tijela potvrde neki
prijedlog, on postaje obvezujući propis za sve članice.
Treće važno tijelo je Europska komisija. Ona
je izvršno tijelo Unije koje je politički neovisno o bilo kojoj članici. Ima
svog predsjednika (trenutno predsjednicu) i tim („kolegij“) od 27 povjerenika,
od kojih je svaki zadužen za neko područje politike, slično kako u državama
svaki ministar ima svoj resor. Pored toga, Komisija zapošljava brojno osoblje
(pravnike, ekonomiste itd.) u raznim odjelima jer mora upravljati svim
politikama Unije. Komisija predlaže propise o kojima glasuju Parlament i
Vijeće, a također ih provodi u život kad ih oni izglasaju, pa je stoga
njezina uloga slična ulozi vlada u državama. Europska komisija se prvenstveno
brine za interese same Unije, štiti njezina pravila i upravlja njezinim
šarolikim poslovima.
Svaka od ovih triju institucija zastupa načelno različite interese, koji su svi jednako vrijedni. Europski parlament predstavlja europske građane, Vijeće predstavlja vlade svojih država članica, a Komisija Uniju kao cjelinu i kao zaseban subjekt prava. Interesi građana, pojedinih članica i same Unije ne moraju se uvijek potpuno poklapati, ali Europska unija kao jedan poseban savez država balansira između jednog, drugog i trećeg.
Četvrto tijelo kojim ćemo se baviti je Europsko vijeće: ono je vrlo slično Vijeću EU, ali se ne sastoji od ministara nego od njihovih šefova (premijera ili predsjednika država). Europsko vijeće sastaje se barem četiri puta godišnje kako bi dalo opće smjernice i poticaj za razvoj Unije, ili ako se pojavi neki gorući problem koji prelazi razinu ministara. Ono se dakle ne bavi zakonodavstvom, nego određuje političke prioritete i strateško usmjerenje.
Osim ovih institucija vrlo je važan Sud EU koji je nositelj sudbene vlasti. Međutim, Sud nije
tipični sud koji rješava sporove među strankama, već osigurava da se pravo Unije jednako tumači i
primjenjuje diljem Unije. Mnogo puta se u
praksi dogodilo da su komplicirane europske pravne norme izazvale zbrku pa je
bilo potrebno tumačenje Suda EU. Bez tog suda primjena propisa koje
donose Parlament i Vijeće bila bi znatno teža i mogla bi nastati pravna
nesigurnost. O njemu i njegovim
zadaćama pročitajte više u članku o europskim sudovima.
Postoji također i Europska središnja banka (samo za države kojima je valuta euro) i Revizorski sud (koji obavlja financijsku kontrolu nad ostalim institucijama Unije), kao i dva savjetodavna odbora (koji pomažu glavnima) te brojne agencije, no njih nećemo detaljnije opisivati nego ćemo se zadržati samo na osnovnim institucijama Unije.
Odredbe o demokratskim načelima
Članak 10.
1. Funkcioniranje Unije temelji se na predstavničkoj demokraciji.
2. Građani su neposredno predstavljeni na razini Unije u Europskom parlamentu. Države članice u Europskom vijeću predstavljaju njihovi šefovi država ili vlada, a u Vijeću ih predstavljaju njihove vlade, koje su i same demokratski odgovorne svojim parlamentima ili svojim građanima.
3. Svaki građanin ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije. Odluke se donosena što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima.
4. Političke stranke na europskoj razini doprinose stvaranju europske političke svijesti i izražavanju volje građana Unije.
Odredbe o institucijama
Članak 13.
1. Unija ima institucionalni okvir čiji je cilj promicati njezine vrijednosti, zalagati se za njezine ciljeve, služiti njezinim interesima, interesima njezinih građana i interesima država članica te osigurati koherentnost, učinkovitost i kontinuitet njezinih politika i djelovanja.
Institucije Unije su:
– Europski parlament,
– Europsko vijeće,
– Vijeće,
– Europska komisija (dalje u tekstu: „Komisija“),
– Sud Europske unije,
– Europska središnja banka,
– Revizorski sud.
2. Svaka institucija djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima i u skladu s njima određenim postupcima, uvjetima i ciljevima. Institucije međusobno održavaju lojalnu suradnju.
3. Odredbe koje se odnose na Europsku središnju banku i Revizorski sud te detaljne odredbe o ostalim institucijama određene su Ugovorom o funkcioniranju Europske unije.
4. Europskom parlamentu, Vijeću i Komisiji pomažu Gospodarski i socijalni odbor te Odbor regija, koji imaju savjetodavnu ulogu.
Europska unija automatski dodaje status građanina
Unije svim državljanima država članica, a to građanstvo Unije postoji
paralelno s nacionalnim državljanstvom i ne zamjenjuje ga. To
znači da smo svi mi, pored toga što smo hrvatski, portugalski ili češki
državljani, istovremeno i građani Unije. Institucije Unije moraju poštivati
jednakost svih građana Unije, i za njih smo prvenstveno to, bez obzira koje
državljanstvo imamo.
Parlament (zakonodavno tijelo, zakonodavac) je
općeniti naziv za predstavničko tijelo građana određene države ili
organizacije. Europski parlament predstavničko je tijelo svih građana
Europske unije. To znači da postoje zastupnici, a danas ih je 705, koji
zastupaju interese svih građana Unije, i trude se donositi zakone i odluke u
skladu s tim interesima.
U samim počecima ujedinjavanja Europe nije još postojala današnja EU, nego njezine
preteče. Najstarija od njih je Europska zajednica za ugljen i čelik, a godine
1957. osnovane su Rimskim ugovorima još dvije: Europska ekonomska zajednica te
Euratom (zajednica za atomsku energiju). Sve te tri organizacije imale su
zasebno rukovodstvo, ali im je skupština bila zajednička – a upravo ta
skupština je nakon nekoliko godina preimenovana u Europski parlament.
Zastupnike u Europskom parlamentu tada još nisu
birali građani na posebnim izborima. Umjesto toga su nacionalni parlamenti
država članica slali određeni broj svojih zastupnika kao poslanike u Europski
parlament. On tada još nije imao današnje ovlasti: bio je
samo savjetodavno tijelo koje nije moglo donositi propise, nego je to
činilo samo Vijeće. No kako se Unija mijenjala od ekonomske u političku
zajednicu i dobivala širi spektar ovlasti (koje se ne tiču više samo
međudržavne trgovine, nego, između ostalog, i osjetljivijih pitanja naših
ljudskih prava), bilo je potrebno u proces odlučivanja uključiti i građane,
a ne samo vlade.
Stoga se od 1979. godine provode izravni izbori
za europske zastupnike, a Parlament je sve više i više uključivan u donošenje
propisa koje je dotad donosilo samo Vijeće. Danas u gotovo svim pitanjima
europske propise donose Parlament i Vijeće zajedno kao ravnopravni sudionici. Ostala
su samo malobrojna područja u kojima Parlament nije suzakonodavac Vijeću nego
se Vijeće s njim mora tek savjetovati – ponajprije u vanjskoj i sigurnosnoj
politici, jer države članice u tom području velik dio ovlasti ipak nisu
prenijele na Uniju.
Pored te osnovne zadaće sudjelovanja u europskom zakonodavnom postupku, Parlament sudjeluje u donošenju godišnjeg proračuna, najviše u pripremnoj fazi u kojoj daje opće smjernice i
određuje vrste rashoda. On usto nadgleda njegovo izvršenje, te na kraju daje
Komisiji „razrješnicu“, a to je odluka kojom okončava proračun Unije za
prethodnu godinu i time odobrava način na koji je Komisija izvršila proračun.
Parlament mora dati svoju suglasnost u svim bitnim
pitanjima. Tako on odobrava i dugoročni proračun EU („višegodišnji
financijski okvir“), donosi odluke o proširenjima i međunarodnim
sporazumima. U slučaju da se neka država želi priključiti EU, ugovore o
pristupanju novih država članica mora odobriti i Parlament.
Još jedna vrlo važna zadaća Europskog parlamenta je
općenito nadziranje i kontrola svih ostalih
institucija Unije. Parlament prvenstveno mora kontrolirati Komisiju jer je ona izvršno tijelo koje provodi zakone kad
su jednom doneseni. U svim državama zakonodavno tijelo ima neku kontrolu nad
izvršnim, pa tako i Hrvatski sabor postavlja Vladu RH i može uvijek glasovati o
povjerenju Vladi, te ako donese odluku o nepovjerenju, Vlada daje ostavku i
sastavlja se nova. Isto tako i Europski parlament ima pravo postavljanja i
smjenjivanja Europske komisije.
Uz to predsjednik Parlamenta
ima pravo govora na početku svake sjednice Europskog Vijeća, a nakon sjednice
Parlament dobiva izvješće o radu Europskog vijeća. Dva puta godišnje i Vijeće
EU šalje izvješće o svojem radu Parlamentu.
Europski parlament također ima
pravo tužiti druge institucije Europske Unije ako procijeni da rade protivno
pravu EU, što se i dogodilo 2006. godine kada je Parlament tražio ukidanje
direktive koju je smatrao nespojivom s pravom na poštivanje obiteljskog života
i zabranom diskriminacije na temelju dobi (slučaj C-540/03).
Ukratko, Europski parlament je tijelo koje se
sastoji od zastupnika koje biramo mi građani izravno, a njegove glavne zadaće
su da:
·
sudjeluje
u donošenju propisa,
·
odobrava
i kontrolira proračun,
·
nadzire druge
institucije Unije.
S parlamentom koji predstavlja čak 477 milijuna ljudi Europska unija ponekad se naziva najvećom demokracijom na svijetu nakon Indije. Kroz sve veće uključivanje Europskog parlamenta u donošenje propisa i njegovu ovlast nadziranja ostalih institucija, nastoji se postići da djelovanje Unije ima jasnu demokratsku podlogu.
Članak 14.
1. Europski parlament, zajedno s Vijećem, izvršava zakonodavne i proračunske funkcije. On izvršava funkcije političkog nadzora i savjetovanja kako je utvrđeno u Ugovorima. On bira predsjednika Komisije.
2. Europski parlament sastavljen je od predstavnika građana Unije. Njihov broj ne smije biti veći od sedam stotina pedeset, ne računajući predsjednika. Zastupljenost građana je degresivno proporcionalna, a minimalni prag je šest članova iz svake države članice. Nijednoj državi članici ne dodjeljuje se više od devedeset šest mjesta.
Europsko vijeće, na inicijativu Europskog parlamenta i uz njegovu suglasnost, jednoglasno usvaja odluku kojom se utvrđuje sastav Europskog parlamenta, poštujući načela iz prvog podstavka.
3. Članovi Europskog parlamenta biraju se na razdoblje od pet godina slobodnim i tajnim glasovanjem na općim neposrednim izborima.
4. Europski parlament iz redova svojih članova bira svojeg predsjednika i svoje predsjedništvo.
Vijeće zajedno s Europskim parlamentom ima
zakonodavne i proračunske ovlasti. Zašto je to tako i je li potrebno da dva
tijela obavljaju iste zadaće?
Smisao je da u najvažnijim pitanjima poput zakonodavstva i proračuna sudjeluju s jedne strane i predstavnici građana (Parlament), ali i predstavnici država tj. njihovih vlada (Vijeće). To je jedinstveno i novo rješenje koje predstavlja zlatnu sredinu između postojećih oblika: naime, u državama odlučuju predstavnici građana, a u međunarodnim organizacijama (poput Ujedinjenih naroda) predstavnici vlasti država članica. Europska unija je zapravo nešto između ta dva oblika, pa objedinjava oba modela odlučivanja.
Slična vijeća imale su i preteče EU – podsjetimo
se, od Rimskih ugovora postojale su tri europske zajednice, sa zajedničkom
skupštinom, ali s tri različita izvršna tijela i tri vijeća ministara. Deset
godina poslije su Brusselskim ugovorom (poznatim i kao Ugovor o spajanju)
spojene i tri zajednice i njihova zasebna tijela, pa umjesto tri vijeća otad
djeluje samo jedno, a danas se ono zove Vijeće Europske unije.
Osim svoje osnovne zadaće – donošenja propisa i
proračuna, skupa s Parlamentom – Vijeće je zaduženo i za sklapanje međunarodnih
sporazuma koje je prethodno ispregovarala Komisija. Osim toga, na Vijeću se
koordiniraju razne politike država članica, a osobito se usklađuje ekonomska
politika za države čija je valuta euro, te za sve kroz europski semestar. Vijeće je zaduženo i za razvijanje vanjske i
sigurnosne politike Unije, u kojoj Parlament ima puno manju ulogu.
Tko su članovi Vijeća?
Zapravo postoji deset različitih sastava, ovisno o kojem području politike se radi. Bez obzira o kojem sastavu bilo riječ, članovi Vijeća uvijek su ministri država članica. Sastav samo određuje koji ministri će sudjelovati u tom specifičnom sastavu. Primjerice, jedan od sastava Vijeća zove se “Vijeće za obrazovanje, mlade, kulturu i sport”. Svaka od 27 članica će na to vijeće poslati po jednog ministra čije nadležnosti odgovaraju ovoj temi sastava. Tako ćemo i mi poslati našeg ministra znanosti i obrazovanja.
Vijeće ima rotirajuće predsjedništvo, a to
znači da se na mjestu predsjednika Vijeća države izmjenjuju svako pola godine.
Hrvatska je predsjedala Vijećem u prvih 6 mjeseci 2020. godine, i tada su se sastanci
održavali u Hrvatskoj, koliko je to bilo moguće s obzirom na pandemiju
koronavirusa, a predsjednik hrvatske Vlade ili njegovi ministri
su te sastanke pripremali i njima predsjedali.
To se odnosi na svih deset sastava vijeća, uz jednu
iznimku: vijeće za vanjske poslove ima svog
stalnog predsjedavatelja, a to je Visoki predstavnik Unije za vanjske
poslove i sigurnosnu politiku. Ova dugačka titula često se u
novinama neformalno naziva „Europski ministar vanjskih poslova“ ili „Šef
diplomacije EU“. On je jedno od glavnih lica EU pred stranim državama i šef
službe Unije za vanjsko djelovanje, a usklađuje politike Unije koje se tiču
susjednih država, obrane i sigurnosti, humanitarne i razvojne pomoći, odgovora
na krizne situacije i predstavljanja Unije u svijetu.
Kako se donose odluke na
Vijeću EU?
Ministri se sastaju javno kad raspravljaju ili
glasuju o nacrtima zakonodavnih propisa, a sjednice su dostupne svima, uživo na
svim jezicima Unije. Pri donošenju odluka nije dovoljna obična većina (50 %),
nego se traži kvalificirana većina, a u nekim slučajevima čak i jednoglasnost (100 %, odnosno da svi članovi
Vijeća glasaju ZA).
Da bi se postigla kvalificirana većina glasova
u Vijeću, moraju se ispuniti dva uvjeta:
· prvi je da 55% država članica (odnosno njih 15 od 27) glasuje ZA,
· drugi je da te države koje su glasovale ZA predstavljaju barem 65%
ukupnog stanovništva.
Dakle, ako bi se i skupilo 15
ili više manjih država članica i glasovalo ZA neki prijedlog, taj prijedlog ne
bi prošao ako zbrojeno stanovništvo tih država ne bi predstavljalo barem 65%
ukupnog stanovništva čitave Europske unije. Tek ako se zadovolje oba uvjeta i time
formira kvalificirana većina, prijedlog
propisa biva usvojen na Vijeću.
Postoji i „blokirajuća većina“ ili „veto“ koja se
računa na sličan način: mogućnost spriječiti donošenje neke odluke imaju
četiri države članice koje predstavljaju najmanje 35% ukupnog
stanovništva Unije.
Vijeće će u nekim područjima – primjerice vanjskoj politici i oporezivanju – morati postići jednoglasnost da bi donijelo odluku. To su točno određena područja u kojima države nisu pristale na preglasavanje, za razliku od većine poslova Unije u kojima se glasuje kvalificiranom većinom. Pravila o kvalificiranoj većini su „pravila igre“ Unije na koja pristaje svaka članica, a to znači da su države zapravo unaprijed dale svoje dopuštenje da budu preglasane, odnosno da i u njima bude obvezujuća odluka Vijeća protiv koje su one glasovale u Vijeću.
No bez toga bi Unija bila potpuno paralizirana, a čak i kad je dovoljna kvalificirana većina, odluke se opet najčešće donose jednoglasno (ili samo s jednom ili dvije države protiv). Umijeće dogovaranja glavna je odlika europskog političkog poretka.
Članak 16.
1. Vijeće, zajedno s Europskim parlamentom, izvršava zakonodavne i proračunske funkcije. Ono obavlja funkcije utvrđivanja politika i koordinacije, kako je utvrđeno u Ugovorima.
2. Vijeće se sastoji od po jednog predstavnika svake države članice na ministarskoj razini, koji smije preuzimati obveze u ime vlade dotične države članice i glasovati.
3. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, osim ako je u Ugovorima drukčije predviđeno.
4. Od 1. studenoga 2014. kvalificirana većina utvrđuje se kao većina koju čini 55 % članova Vijeća, sačinjena od najmanje petnaest članova i kojom su predstavljene države članice koje zajedno čine najmanje 65 % stanovništva Unije.
Blokirajuća manjina mora uključivati najmanje četiri člana Vijeća; u protivnome se smatra da je kvalificirana većina postignuta.
Ostali aranžmani kojima se uređuje kvalificirana većina utvrđeni su u članku 238. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. (…)
6. Vijeće zasjeda u različitim sastavima čiji se popis usvaja u skladu s člankom 236. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Vijeće za opće poslove osigurava dosljednost u radu različitih sastava Vijeća. (...)
7. Odbor stalnih predstavnika vlada država članica odgovoran je za pripremu rada Vijeća.
8. Vijeće se sastaje javno kad raspravlja i glasuje o nacrtu zakonodavnog akta. U tu je svrhu svaki sastanak Vijeća podijeljen na dva dijela, na način da je jedan dio posvećen raspravi zakonodavnih akata Unije, a drugi aktivnostima koje nisu zakonodavne.
9. Dužnost predsjedanja sastavima Vijeća, osim kad je riječ o sastavu Vijeća za vanjske poslove, obnašaju predstavnici država članica u Vijeću na temelju ravnopravne rotacije, u skladu s uvjetima utvrđenima u skladu s člankom 236. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
Europska komisija predstavlja glavno izvršno
tijelo EU. To znači da ona provodi zakone, financira razne projekte te
općenito štiti zajedničke interese Unije. I organizacije koje su preteče
Europske unije imale su svoje komisije, dok sve tri Ugovorom iz Brusselsa nisu
spojene u jednu organizaciju, s jednom Komisijom i jednim Vijećem ministara.
Europsku komisiju danas vodi 27 članova od kojih je jedan predsjednik, a
zapošljava i preko 32 tisuće europskih javnih službenika raspoređenih u
različite uprave, službe i agencije, među kojima su savjetnici za politiku,
istraživači, pravnici i prevoditelji.
Europski parlament i Vijeće donose zakone ali Europska komisija je zaslužna za njihovo provođenje. Pritom je ona jedina institucija EU koja ima pravo predlagati zakone. Parlament i Vijeće odlučuju hoće li donijeti propise koje komisija predloži ili ne, ali samo Komisija ih može predložiti. Ovo se možda čini neobičnim, ako usporedimo sa RH gdje i Vlada i Parlament imaju pravo predlagati zakone. Pa ipak, u većini zemalja, pa tako i u RH, uobičajeno je da Vlada predlaže veliku većinu zakona. Dati zakonodavne ovlasti isključivo Parlamentu možda zvuči dobro na papiru, no to bi znatno usporilo čitav proces i na kraju dana bi se manje stvari postiglo.
Europska komisija također predstavlja EU na
međunarodnoj razini, kada dogovara sporazume o trgovanju s drugim državama
svijeta i raspravlja o drugim bitnim temama. Ona je odgovorna za europsku razvojnu
politiku i pružanje pomoći diljem svijeta, a kontakte s lokalnim vlastima i
stanovništvom u održava preko delegacija i ureda EU u stranim zemljama. U
diplomatskim poslovima posebno je važan Visoki predstavnik Unije za vanjske
poslove i sigurnosnu politiku, koji je istovremeno jedan od potpredsjednika
Komisije i predsjedatelj Vijeća EU kad ono zasjeda u sastavu za vanjske
poslove.
Rekli smo da Komisija ima 27 članova izabranih na 5
godina, koji se nazivaju povjerenicima. Svaka država članica EU,
pa tako i iz RH šalje svog povjerenika ali, unatoč tome povjerenici ne
predstavljaju, niti smiju predstavljati svoje države već djeluju u interesu
cijele EU i u ime svih njenih građana. Tako je povjerenica iz Hrvatske,
Dubravka Šuica, trenutačno na dužnosti potpredsjednice Europske komisije za
demokraciju i demografiju.
Već se godinama planira smanjivanje broja
povjerenika jer se smatra da je 27 odjela previše – države obično imaju
15-ak ministarstava, rijetko više od 20, a to je usporediva situacija. No to bi
značilo da se neke države moraju odreći slanja svog povjerenika (barem u jednom
izbornom ciklusu), a o tome se još nije postigao dogovor.
Da ponovimo, Komisija vodi poslove Unije tako što:
·
predlaže zakonodavstvo
·
upravlja proračunom i
financijama Unije
·
pomaže članicama u provedbi propisa
Unije i osigurava usklađivanje s njima
·
predstavlja Uniju u svijetu.
Na koji način ja mogu imati
utjecaj na rad Komisije?
Svaka osoba kao europski građanin može iznijeti
svoje mišljenje o politici EU-a, može predložiti promjene ili novu politiku
kroz nekoliko opcija:
· slanjem odgovora na Komisijino javno
savjetovanje o pitanju koje se odnosi na pojedinca kao građanina EU
· pokretanjem europske
građanske inicijative, što znači da skupina od najmanje jedan milijun
državljana država članica EU može od Europske komisije zahtijevati da predloži
zakonodavni akt, i ona je dužna to učiniti
· podnošenjem
službene pritužbe ako smatrate da u vašem slučaju zakonodavstvo EU-a
nije primijenjeno na pravilan način.
Ovo se možda čini banalno, ali mnoge velike slučajeve EU su pokrenuli najobičniji građani i njihovi primjeri danas nam služe kao vodilja kako bi se pravo EU u budućnosti trebalo primjenjivati.
Članak 17.
1. Komisija promiče opći interes Unije i u tu svrhu poduzima odgovarajuće inicijative. Osigurava primjenu Ugovorâ i mjera koje na temelju njih donose institucije. Ona nadzire primjenu prava Unije pod kontrolom Suda Europske unije. Izvršava proračun i upravlja programima. Izvršava koordinacijske, izvršne i upravljačke funkcije, kako je utvrđeno u Ugovorima. Osim u slučaju zajedničke vanjske i sigurnosne politike i u drugim slučajevima predviđenima u Ugovorima, ona osigurava vanjsko predstavljanje Unije. Pokreće godišnje i višegodišnje planiranje programa Unije radi ostvarivanja međuinstitucionalnih sporazuma.
2. Zakonodavni akti Unije mogu se donijeti samo na temelju prijedloga Komisije, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno. Ostali se akti donose na temelju prijedloga Komisije ako je to predviđeno Ugovorima.
3. Mandat Komisije traje pet godina.
Članovi Komisije biraju se na temelju njihove opće sposobnosti i europskog opredjeljenja, iz redova osoba čija je neovisnost neupitna.
U obavljanju svojih zaduženja Komisija je u potpunosti neovisna. Ne dovodeći u pitanje članak 18. stavak 2., članovi Komisije ne traže i ne primaju naputke od bilo koje vlade ili koje druge institucije, tijela, ureda ili subjekta. Suzdržavaju se od svakog djelovanja koje je nespojivo s njihovim dužnostima ili obavljanjem njihovih zadaća.
Europsko vijeće je tijelo koje određuje prioritete i smjer budućeg razvoja Europske unije. Ono se ne bavi donošenjem propisa, nego strategijama, te po potrebi i hitnim problemima koji prijete cijeloj Uniji. Ova institucija predstavlja najvišu razinu političke suradnje među zemljama EU-a, jer ovdje se sastaju šefovi država odnosno šefovi vlada. No Europsko vijeće dijeli zgradu u Brusselu i web-stranicu s Vijećem EU jer su usko povezani.
Za razliku od Vijeća ministara koje je predviđeno od samog početka europskih integracija, Europsko vijeće se razvilo iz povremenih sastanaka šefova država ili vlada, to jest onih koji su ministrima nadređeni. Državni dužnosnici tog ranga nisu isti u svim državama, najčešće je to predsjednik vlade (kolokvijalno premijer) no ima i drugih naziva, poput savezni kancelar u Njemačkoj i Austriji, Taoiseach u Irskoj, te drugih funkcija, poput predsjednika republike. Sastanci nisu imali službeno ime, nego su se samo nazivali “europski summiti”.
Europsko vijeće postajalo je sve važnije kako se Europa više povezivala iz čisto ekonomske zajednice u političku uniju. To znači da ono što motivira suradnju zemalja članica EU više nije samo trgovina, nego i politički, društveni razlozi koji su puno dublje ukorijenjeni u svačijoj svijesti. Danas su ovlasti Unije šire nego prije 30 ili 50 godina, a pitanja prelaze jedno ili dva ministarstva. Primjerice, kad milijun i pol migranata pređe vanjske granice Unije, to više nije pitanje za ministra unutrašnjih poslova gospodina de Maizièrea, nego za gospođu Merkel, i naravno ostalu 26-oricu njezinog ranga u Uniji. Takvo pitanje, ili na primjer 2011. kako riješiti grčki dug i krizu eura, pitanje je zbog kojeg padaju vlade i gube se izbori, stoga se njime i moraju baviti šefovi vlada odnosno država.
Hrvatsku u Europskom vijeću predstavlja predsjednik Vlade (premijer), jer mi imamo parlamentarni sustav vladavine kao i većina drugih država članica, pa u nas glavninom državnih poslova rukovodi Vlada, a ne Predsjednik Republike (čije su ovlasti više ceremonijalne). Međutim, neke druge države koje imaju polupredsjednički sustav, poput Francuske i Rumunjske, predstavljaju njihovi predsjednici republika a ne vlada, jer je kod njih podjela ovlasti drugačija. Situacija je potpuno jasna u monarhijama, primjerice Švedskoj ili Španjolskoj – u njima je šef države kralj ili kraljica, koji imaju isključivo ceremonijalne ovlasti pa nema smisla da raspravljaju oni, nego te države uvijek zastupa premijer.
No kako pravila za sastav Europskog vijeća nisu do kraja precizna (budući da su sustavi vladavine u državama Unije raznoliki), povremeno su se u nekim državama pojavljivali sporovi između čelnika država i čelnika vlada tko bi trebao sjediti u Europskom vijeću, primjerice u Finskoj i Poljskoj. Ovakve namjerno neprecizne odredbe nisu rijetkost kod uređivanja državnih tijela, niti su slučajne: po našem Ustavu primjerice, ovlasti u vanjskoj politici i obrani pripadaju i Predsjedniku Republike i Vladi. Ustav tu namjerno uspostavlja podjelu vlasti između više tijela i upućuje ih na suradnju, iako većinu poslova vodi Vlada koja je puno osposobljenija.
Kod nas se pitanje hrvatskog predstavnika u Europskom vijeću pojavilo samo 2016. kad je Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović predložila premijeru Tihomiru Oreškoviću da i ona počne prisustvovati nekim sjednicama Europskog vijeća umjesto njega, na primjer za vanjsku politiku, a da on ostane za gospodarska pitanja. Takvo bi rješenje bilo u redu što se tiče Europe, no do tog dogovora na kraju nije došlo, i Hrvatsku i dalje predstavlja samo premijer. U svakom slučaju, odgovor na pitanje predstavlja li neku državu u ovom tijelu šef države ili šef vlade – ovisi o ustavu svake pojedine zemlje i njezinim unutarnjim pravilima.
Tih 27 čelnika su članovi Europskog vijeća s pravom glasa, no postoje još dva člana bez prava glasa: naime sastancima uvijek prisustvuje i Predsjednik Komisije, a sastanke priprema i vodi Predsjednik Europskog vijeća. Ta je uloga stvorena tek 2009., jer prije je sastancima Europskog vijeća jednostavno predsjedavala država koja u tom trenu predsjeda Vijećem EU (što se rotira svakih 6 mjeseci), dakle jedan od one 27-orice čija država trenutno predsjedava. No Lisabonskim ugovorom 2009. je napravljena je ova izmjena kako se predsjednik ne bi mijenjao svako pola godine.
Tako danas postoji zasebna funkcija Predsjednika Europskog vijeća – mandat mu traje dvije i pol godine, bira ga 27 članova Europskog vijeća i može biti izabran dvaput, dakle ukupno najviše na pet godina. Trenutno je to Charles Michel, bivši belgijski premijer, koji je stoga bio član prethodnog Europskog vijeća. Isto je bilo s prethodnim Predsjednicima Europskog vijeća, tako da možemo reći da postoji običaj da se na to mjesto bira netko od članova prošlog sastava.
Predsjednik Europskog vijeća nema nikakve ovlasti osim da predsjedava sastancima, i da predstavlja Uniju na globalnoj sceni. Nakon svakog sastanka dužan je podnijeti izvještaj Europskom parlamentu. Njegova je funkcija donekle slična Predsjedniku Republike Hrvatske, dok je Predsjednik Komisije sličan našem predsjedniku Vlade (premijeru) koji rukovodi cijelom upravom, predlaže propise i donosi brojne odluke.
Europsko vijeće većinu svojih odluka donosi jednoglasno na temelju dogovora svih članova. Ovo tijelo neće odlučivati o zakonima već o prioritetima i smjernicama. Na kraju zasjedanja izdat će zaključke koji će odražavati glavne poruke o problemima. Kome su namijenjeni ti zaključci? Nižim tijelima unutar EU kako bi dalje raspravljala i razradila probleme koji su uočeni na ovoj najvišoj razini.
Članak 15.
1. Europsko vijeće daje Uniji potreban poticaj za njezin razvoj i utvrđuje opće političke smjernice i prioritete tog razvoja. Europsko vijeće ne izvršava zakonodavne funkcije.
2. Europsko vijeće sastoji se od šefova država ili vlada država članica zajedno s njegovim predsjednikom i s predsjednikom Komisije. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku sudjeluje u njegovu radu.
3. Europsko vijeće sastaje se dvaput svakih šest mjeseci na poziv svojeg predsjednika. Kad to nalaže dnevni red, članovi Europskog vijeća mogu odlučiti da svakome od njih pomaže ministar, a u slučaju predsjednika Komisije, član Komisije. Kad to nalaže situacija, predsjednik saziva izvanredni sastanak Europskog vijeća.
4. Osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, odluke Europskog vijeća donose se konsenzusom.
5. Europsko vijeće bira svojeg predsjednika kvalificiranom većinom na razdoblje od dvije i pol godine koje se može jednom obnoviti. U slučaju spriječenosti ili teže povrede dužnosti,
Europsko vijeće može okončati mandat predsjednika u skladu s istim postupkom.
6. Predsjednik Europskog vijeća:
(a) predsjeda i potiče njegov rad
(b) osigurava pripremu i kontinuitet rada Europskog vijeća u suradnji s predsjednikom Komisije i na temelju rada Vijeća za opće poslove
(c) nastoji omogućiti koheziju i postizanje konsenzusa u okviru Europskog vijeća
(d) podnosi izvješće Europskom parlamentu nakon svakog sastanka Europskog vijeća.
Predsjednik Europskog vijeća, na svojoj razini i u tom svojstvu, osigurava vanjsko predstavljanje Unije kad je riječ o pitanjima koja se odnose na njezinu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, ne dovodeći u pitanje ovlasti Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.
Predsjednik Europskog vijeća ne obnaša nacionalnu dužnost.
Kroz ovaj članak puno smo govorili o Europskom
parlamentu, Vijeću EU, Komisiji i Europskom vijeću – četiri institucije koje
smo odabrali kao najvažnije za objasniti. No kao kod svih političkih tijela,
jako je važno kakvi su izbori. Biraju li se članovi ovih institucija
kroz neke političke igrice, ili kroz neki demokratski proces?
Započnimo s Europskim parlamentom. Rekli smo da je Parlament predstavničko tijelo građana koje se trenutno sastoji od 705 članova. Koliko svaka država članica bira članova ovisi o tome koliko stanovnika ima. Tako Njemačka s 83 milijuna stanovnika bira čak 96 članova, dok Malta sa samo pola milijuna stanovnika bira 6. Hrvatska sa svojih 4 milijuna stanovnika bira 12 zastupnika.
Važno je istaknuti da ti zastupnici ne zastupaju svoje države. Zastupnici su grupirani po političkim strankama koje zastupaju određene vrijednosti, bez obzira iz koje zemlje potječu. Trenutno je najveća stranka EPP (Europska pučka stranka) sa 182 članova. Druga po redu je S&D (Progresivni savez socijalista i demokrata) sa 154 člana i tako dalje. Ove stranke se sastoje od članova više-manje svih zemalja članica, od Austrijanaca, Danaca, Grka pa i Hrvata.
Članove Europskog parlamenta biramo mi građani izravno, a biramo one čije vrijednosti najviše rezoniraju s nama osobno. Zadnji izbori su bili u 2019., a održavaju se svakih pet godina. To znači da se izbori za Europski parlament odvijaju neovisno o parlamentarnim izborima država članica; ne moraju se poklapati jer primjerice hrvatski parlamentarni izbori se odvijaju svake četiri godine (a može biti i prijevremenih), no mogu se poklopiti i iste godine s europskim kao što bi trebalo biti 2024. godine.
Vijeće EU sastoji
se od ministara država članica i ima 10 različitih sastava ovisno o temi
rasprave. Naravno, bez obzira o kojem je sastavu riječ, ministri svih država
članica su uvijek prisutni. Možemo zaključiti da članove Vijeća EU također
biramo mi, samo neizravno, preko svojih izbora. Stranka koja pobijedi na
nacionalnim parlamentarnim izborima formira vladu koja se sastoji od ministara,
a oni su onda automatski članovi Vijeća EU.
Za Europsko vijeće vrijedi isto: njegovi su
članovi predsjednici vlada ili država (ovisno o zemlji članici), drugim
riječima ljudi koje mi biramo na nacionalnim izborima.
Izbor članova Europske komisije malo je kompliciraniji
od ostalih, a funkcionira slično kao proces formiranja Vlade u RH o čemu možete
više pročitati u članku o Vladi. Kao što se
Vlada sastavlja nakon naših parlamentarnih izbora (za Sabor), tako se i
Komisija sastavlja nakon europskih parlamentarnih izbora. Proces ide
ovako:
1. Nakon što je novi Parlament izabran, članovi Vijeća EU
među sobom odlučuju za koga smatraju da bi trebao biti novi predsjednik
Komisije. Svaka država članica može Vijeću predložiti potencijalnog kandidata.
2. Nakon što se Vijeće dogovori koji potencijalni kandidat
mu se najviše sviđa, predlaže ga novoizabranom Parlamentu. Ako Parlament odbije
kandidata proces se vraća na Vijeće koje se mora dogovoriti oko novog
kandidata.
3. Kada Parlament prihvati jednog kandidata (dakle kada više
od polovice članova Parlamenta pristane), taj kandidat postaje Predsjednik
Komisije. On zatim predlaže ostale članove Komisije koje Parlament isto tako prihvaća
ili odbija.
4. Nakon što Parlament prihvati i Predsjednika Komisije i
njene članove (povjerenike), Europska komisija je formirana.
Možemo zaključiti da za razliku od ostalih institucija EU, članove Komisije ne biramo mi osobno, već ih biraju ljudi koje smo mi izabrali. Na isti način se bira Vlada u našoj državi, kao i u većini europskih zemalja. Osim toga izravno izabrana tijela imaju ovlast oduzeti povjerenje Komisiji, tako da sistem znatno naginje u korist ljudi koje smo mi izravno izabrali.
Vidimo da je izbor članova glavnih institucija Europske
unije ipak dosta demokratski; gotovo sve je u našim rukama i ovisi
o našim glasovima. Samim sudjelovanjem na našim nacionalnim parlamentarnim
izborima mi biramo i članove pola institucija EU, iako većina nas to vjerojatno
i ne zna.
Ovo su sve bila politička tijela koja se biraju putem
izbora. No postoje i tijela Europske unije koja nisu politička nego stručna,
jer imaju specifične tehničke i znanstvene zadaće. Ta su tijela brojne europske
agencije, poput agencije za lijekove, za sigurnost hrane, za zaštitu na
radu, ili FRONTEX-a (europske granične i obalne straže) i EASA-e (Europske
agencije za sigurnost zračnog prometa). Njihovi članovi su stručnjaci koji ne
dolaze i odlaze s izborima jer ne ovise o tome tko je na vlasti.
Članak 17.
7. Uzimajući u obzir izbore za Europski parlament te nakon održavanja odgovarajućih savjetovanja, Europsko vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom, predlaže Europskom parlamentu kandidata za predsjednika Komisije. Europski parlament bira toga kandidata većinom glasova svojih članova. Ako kandidat ne dobije potrebnu većinu glasova, Europsko vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom, u roku od jednog mjeseca predlaže novog kandidata kojeg Europski parlament bira prema istom postupku. Vijeće, zajedničkom suglasnošću s izabranim predsjednikom, utvrđuje popis ostalih osoba koje predlaže za imenovanje članovima Komisije. Izbor tih osoba obavlja se na temelju prijedloga država članica u skladu s kriterijima određenima u stavku 3. drugom podstavku i stavku 5. drugom podstavku.
Predsjednika, Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i ostale članove Komisije kolektivno, kao tijelo, glasovanjem potvrđuje Europski parlament. Na temelju takve potvrde Komisiju imenuje Europsko vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom.
8. Komisija je kolektivno, kao tijelo odgovorna Europskom parlamentu. U skladu s člankom 234. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Europski parlament može glasovati o nepovjerenju Komisiji. U slučaju izglasavanja nepovjerenja, članovi Komisije kolektivno, kao tijelo, podnose ostavku, a Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku podnosi ostavku na dužnosti koje obavlja u Komisiji.
Moto Europske unije
glasi „Ujedinjeni u raznolikosti“. Kako možemo postići jedinstvo u tako
velikom broju stavova, sustava i različitih razmišljanja o tome kako bi trebalo
postupiti? Jednostavan odgovor je: suradnjom – postizanjem sporazuma, raznim
dogovorima, međusobnim nadzorom. Da bismo živjeli pod vladavinom zakona, a
ne sile, mora postojati dioba vlasti: podjela ovlasti i zadaća između
institucija kako bi se međusobno nadgledale, kontrolirale i surađivale.
Suradnja
institucija Europske unije se najbolje ogleda u zakonodavnom postupku. Kao što smo već naveli Europska komisija
će predložiti zakon o kojem će se raspravljati u Europskom parlamentu
koje će zajedno s Vijećem EU o njemu donijeti odluku. Tu odluku će se
opet dostaviti Komisiji koja ju kontrolira. Sve odluke koje se donose moraju
biti u skladu sa smjernicama koje izdaje Europsko vijeće koje se brine o
prioritetima Unije.
Ovaj cijeli
postupak može početi i od nas kao građana Unije. Svaki pojedinac može i trebao
bi, biti uključen u djelovanje i osjećati se stanovnikom Europske unije. Svijest
građana o pripadanju ovoj zajednici, aktivno sudjelovanje i suradnja je ono
što Europskoj uniji pomaže u daljnjem napretku.
Možda vam se čini
da su institucije Unije prekomplicirane i da tu ima previše predsjednika i
visokih predstavnika i svakakvih čudnih titula. Možda i vi mislite – kao što su
mnogi predlagali – da bismo umjesto toga trebali birati jednog „Predsjednika
Europske unije“ koji bi vodio sve poslove, po uzoru na SAD. Možda se to
nekad i dogodi, ali zasad je Unija na drugačijem putu, punom kompromisa i
srednjih rješenja, a vlast je namjerno raspršena između više tijela.
Mnogi razmišljaju o Europskoj uniji kao ekvivalentu
Sjedinjenih Američkih Država ili nekoj sličnoj svjetskoj “superdržavi”. Ona je
istovremeno i manje i više. Manje, zato što nema svoju vojnu silu, nema svoj
ustav (iako ima nešto slično), te nema mnoge važne sastojke kako bi se mogla smatrati
državom, ali istovremeno i znatno više jer je jedinstven savez država
koje su povezane željom da surađuju u vođenju politike, od lokalne do globalne.
Taj savez raznolikosti, u kojem ima i malih i velikih, na globalnoj sceni
utječe na druge velike igrače jednom stvari, daleko više nego vojskom, a to su pravila
– standardi kvalitete.
Europljani danas mogu uživati u najvišim standardima najrazličitijih proizvoda, a njih svi ostali moraju poštivati ako žele trgovati s Europskom unijom. Tako i Kina i Amerika usvajaju pravila EU, a Unija time (među ostalim) potvrđuje svoj utjecaj na planet. Možda se nešto slično može dogoditi i s novim i vrlo ambicioznim planom Unije da postanemo prvi klimatski neutralan kontinent do 2050. godine? U svakom slučaju, kako kaže jedan bivši hrvatski povjerenik, Europska unija zapravo ne postoji – uvijek se iznova stvara kad barem dvije osobe o njoj konstruktivno razgovaraju.
· Borchard, Klaus-Dieter; Abeceda prava Europske unije; Luxembourg, Ured za publikacije Europske unije, 2017.
· Goldner Lang, Iris; Novi institucionalni okvir – Europski parlament, Europska komisija, Vijeće ministara i Europsko vijeće; u: Reforma Europske unije – Lisabonski ugovor; Zagreb, Narodne novine, 2009., str. 67. – 87.
· Kesner Škreb, Marina; Institucije Europske unije. Financijska teorija i praksa, vol. 31., br. 1., 2007., str. 73. – 75.
· Europska komisija, Commission Staff. https://ec.europa.eu/info/about-european-commission/organisational-structure/commission-staff_hr
· Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies_hr
· Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europski parlament. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-parliament_hr
· Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europsko vijeće. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-council_hr
· Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Vijeće EU. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/council-eu_hr
· Europska unija, Institucije EU-a i ostala tijela, Europska komisija. https://europa.eu/european-union/about-eu/institutions-bodies/european-commission_hr
· Europski parlament, Ovlasti i postupci, Nadzorne ovlasti. https://www.europarl.europa.eu/about-parliament/hr/powers-and-procedures/supervisory-powers
· Europski parlament, Informativni članci o Europskoj uniji, Europski parlament: povijesni pregled. https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/sheet/11/europski-parlament-povijesni-pregled
· Europski parlament, Briefing 22-04-2021. EU-India: stronger ties needed between the world’s two biggest democracies. https://www.europarl.europa.eu/news/en/agenda/briefing/2021-04-26/24/eu-india-stronger-ties-needed-between-the-world-s-two-biggest-democracies
· Europski parlament, Preraspodjela mjesta u Europskom parlamentu nakon Brexita. https://www.europarl.europa.eu/news/hr/press-room/20200130IPR71407/preraspodjela-mjesta-u-europskom-parlamentu-nakon-brexita
· Presuda Suda EU od 27. lipnja 2006. u predmetu C-540/03, Europski parlament protiv Vijeća Europske unije, (ECLI:EU:C:2006:429). https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX:62003CJ0540