Vi najvjerojatnije nemate pravo biti kandidat za Predsjednika SAD-a (osim ako doista već 14 godina prebivate u SAD-u i ispunjavate ostale uvjete). To naime nije ničije ljudsko pravo, to je jedno političko pravo onih američkih državljana koji ispunjavaju zakonske uvjete. S druge strane, vi sasvim neosporno imate pravo na poštivanje svog privatnog života ili pravo da vas svatko smatra nedužnim do pravomoćne osuđujuće presude.

Prava koja imaju svi ljudi, neovisno imaju li hrvatsko državljanstvo, ili čak nemaju državljanstvo nijedne države, prava su koja imamo samo zato što smo ljudska bića. To su osnovna ljudska prava poput prava na život i dostojanstvo, slobode misli i savjesti, slobode govora i vjeroispovijesti, prava na kretanje i na rad i drugih. Ta su prava univerzalna, a to znači da ih imaju svi ljudi – bez obzira ne samo na državljanstvo, nego i na spol i podrijetlo, obrazovanje i zanimanje, invaliditet i starost, ili bilo koju drugu osobinu. Ljudska prava moraju se priznati baš svakoj osobi.

Ova prava poštuju u nekoj mjeri skoro sve države svijeta – one su temelj Ujedinjenih naroda i sve članice UN-a moraju ih priznavati i pružati zaštitu svima u slučajevima kad se ta prava krše. Velika većina država navodi ljudska prava u svojim ustavima i tu opisuje što ona uključuju i pod kojim uvjetima se smiju ograničiti. (Primjerice, sloboda kretanja po skoro svim ustavima smije se ograničiti radi zaštite zdravlja, kao za trajanja pandemije.) I naš Ustav gotovo polovicu svojih članaka posvećuje raznim ljudskim pravima.

No osim u ustavima, ljudska prava su opisana u međunarodnim sporazumima. Jedan od najstarijih je Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. koju su usvojili Ujedinjeni narodi. Njezin prvi članak glasi: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva“, a dalje navodi tzv. katalog pojedinih ljudskih prava.

Za nas je puno bitnija Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. jer je ona ustanovila i sud kojem se pojedinci mogu obratiti. To je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Konvencija isto ima katalog prava, ali uz njega i mehanizam zaštite tih prava, odnosno Sud.

Važno je zapamtiti da Konvencija (ni Sud u Strasbourgu) nije propis (odnosno tijelo) Europske unije – oni su zapravo stariji od nje. Konvenciju su donijele članice Vijeća Europe, a to je posebna međunarodna organizacija s 47 članica – uključuje svih 27 članica EU, ali i Norvešku, Tursku, Island, Moldaviju i druge.

Treći značajan dokument, i najnoviji od svih, jest Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2009. Ona ne donosi neke revolucionarne promjene u odnosu na Konvenciju (i u mnogim pitanjima se oslanja na nju i na 70-godišnju tradiciju Suda u Strasbourgu), ali ipak ima neke razlike.

Europska je konvencija od svog nastanka mnogo puta mijenjana (na primjer, u 80-im je smrtna kazna ukinuta u mirnodopsko vrijeme, a 2000-ih bezuvjetno, i u ratu i u miru). Konvencija se mijenja tako da joj se doda tekst na kraju koji se naziva protokol. No nisu sve države usvojile sve protokole pa ne važi jednak tekst u svima, a neki protokoli su ukidali neke druge, te je sve skupa postalo manje pregledno.

Jedan od razloga za donošenje Povelje EU je upravo kako bi se prava koja već postoje učinila vidljivijima, da bi svatko od nas mogao lako saznati i na jednom mjestu pronaći katalog temeljnih prava koja mu pripadaju. Za razliku od Europske konvencije koja je slagana onako kako su prilike dozvoljavale (pa je pravo na privatno vlasništvo uneseno tek Prvim protokolom nakon pada komunizma u Istočnoj Europi jer prije toga države jednostavno nisu htjele), u Povelji EU prava su poredana smisleno i podijeljena u šest logičnih cjelina. Također su u nju unesene neke izmjene kako bi se pratio napredak tehnologije i društva.

Primjerice, pravo na tjelesni i duhovni integritet osobe po Povelji EU sad uključuje i zabranu kloniranja ljudskog bića i zabranu korištenja dijelova tijela za financijsku korist, a prava u vezi s radnim odnosom također su proširena, pa se navodi i pravo na pristup službama za zapošljavanje i zaštita u slučaju neopravdanog otkaza. Zbog razvoja novih tehnologija zaštita osobnih podataka postala je temeljno pravo, a Povelja navodi i pravo na pristup informacijama i dokumentima javne vlasti te pravo na dobru upravu.

Vidimo da se jedno te isto naše pravo može opisati i štititi na različitim razinama:

·       na razini države – ustavom i zakonima,

·       na razini EU – Poveljom EU,

·       na razini Vijeća Europe – Europskom konvencijom.

Pritom se svaki od tih dokumenata primjenjuje u različitim situacijama, koje se nekad mogu i preklapati. Državni propisi obvezuju sva tijela vlasti države koja ih je donijela, Europska konvencija obvezuje države koje su ju prihvatile, a Povelja EU obvezuje tijela EU (ali i države kad primjenjuju pravo Unije). Ovo vam se može činiti nepotrebnim, no zapravo je velika prednost. Sve se razine međusobno prate i nadopunjuju, te utječu na cjelokupni razvoj zaštite temeljnih sloboda čovjeka i građanina.

Poštivanje ljudskih prava jedna je od temeljnih vrijednosti Unije i preduvjet da neka država uopće zatraži članstvo. Europa ima veoma bogatu tradiciju stvaranja mehanizama za zaštitu ljudskih prava. Zaštita je široko dostupna i odavno nije neobično da neki obični građanin uspije u sudskom postupku i potpuno izmijeni pravila za ubuduće (a o tome više o članku o sudovima). Osim toga, Europsku konvenciju i Sud u Strasbourgu kopirale su slične novije organizacije u Africi i Americi.

No nisu samo međunarodni sudovi zaduženi da štite prava čovjeka. U Europskoj su uniji svi sudovi država članica („nacionalni sudovi“) još važnija karika te postoje standardi kakva treba biti sudbena vlast i kakvu zaštitu sudovi moraju pružati, a države su odgovorne da to ostvare. Pristup sudovima ne smije se uskratiti osobama koje nemaju novaca za odvjetnika i sudske troškove – države za njih moraju osigurati besplatnu pravnu pomoć i plaćanje troškova iz državnog proračuna.

U Europi se pravo na pravično suđenje smatra jednim od osnovnih ljudskih prava. To znači da je država dužna osigurati da svaki čovjek ima slobodan pristup sudu koji je neovisan i nepristran, i koji će u razumnom roku, pravično i javno presuditi o njegovim pravima i obvezama. Ne smije dakle biti ni odugovlačenja, ni sakrivanja od javnosti, niti vanjskog utjecaja na suce, niti se sud smije osnovati nečijom odlukom, mimo zakona. Dakako da ne smije ni suditi suprotno važećim propisima, a svakoj stranci mora dati jednake mogućnosti utjecaja na postupak.

Ovo je pravo postojalo u svim državama i prije dokumenata poput Europske konvencije, ali upravo je kroz postupke pred Sudom u Strasbourgu posebno razvijeno. Hrvatska je pred tim Sudom najčešće osuđivana zbog prekoračenja razumnog roka suđenja (dakle jer postupci suviše dugo traju).

Osim redovnih nacionalnih sudova, važnu ulogu imaju i ustavni sudovi država članica, posebno kad odlučuju o ustavnim tužbama pojedinaca. Svatko u RH može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je neko od njegovih ustavnih prava povrijeđeno odlukom nekog suda ili drugog tijela javne vlasti, i tada će Ustavni sud RH kao posebna, četvrta grana vlasti odlučivati je li te povrede bilo. To je posljednja mogućnost u pravnom sustavu RH, i tek ako Ustavni sud odbije ustavnu tužbu, osoba se može dalje žaliti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Tako u cijelom procesu sudjeluju prvo redovni sudovi, pa ustavni sudovi, i tek onda taj međunarodni sud. Zaštita ljudskih prava jedno je od povijesno najvažnijih, ali i stalno aktualno pitanje najšire društvene zajednice. Prava koja danas luksuzno i ponekad nesvjesno uživamo, ljudi koji su živjeli prije nas nisu oduvijek imali. Nama je često nezamislivo da nekad npr. pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, pa čak ni najosnovnije pravo na život nije bilo zaštićeno kao danas.

Slučajevi o temeljnim pravima koji dolaze pred sudove uglavnom se ne tiču toga ima li neka osoba neko pravo ili nema – svi se odavno slažemo da temeljna prava pripadaju svima. Većina se slučajeva odnosi na to je li ograničenje nekog temeljnog prava bilo opravdano i dopušteno.

Naša prava su uvijek ograničena pravima drugih ljudi. Primjerice, moje pravo na slobodu govora ne seže u beskonačnost, nego mu je granica pravo druge osobe na čast i ugled. No o konkretnim okolnostima slučaja ovisit će odluka je li neko ograničenje prava opravdano.

Izjava koja bi se mogla smatrati uvredom u privatnom ili poslovnom kontekstu, u političkom se može dopustiti. U kontekstu političke debate o pitanjima od javnog interesa, sloboda izražavanja smije se ograničiti samo kad je to apsolutno nužno, po mišljenju Suda u Strasbourgu. U demokratskom društvu svi bi trebali moći pridonositi javnoj raspravi, a političari bi trebali imati viši prag tolerancije na kritike pa i uvredljive izjave, jer se smatra da su kao javne osobe na to pristali.

Europska unija počela je svoj razvoj kao ekonomska zajednica koja se nije bavila ljudskim pravima nego povezivanjem gospodarstava. Za ljudska prava i razvoj demokracije bilo je zaduženo samo Vijeće Europe. Ono tu svoju ulogu ima do danas, samo što je prilagođava novim vremenima. Europska unija pak jako se promijenila od svojih početaka, dobila je brojne nove zadaće i ovlasti, i značajno proširila svoje polje djelovanja. Naglasak se s čisto ekonomske suradnje prebacuje prema široj političkoj suradnji, a to uključuje nove teme i nove probleme.

Ekonomska suradnja ostvaruje se prvenstveno tržišnim slobodama koje postoje po pravu Unije, a to su sloboda kretanja robe, radnika, kapitala, te pružanja usluga i poslovnog nastana, koje vrijede za sve državljane država članica koji žele poslovati u nekoj drugoj članici. Sud EU u Luxembourgu bavi se odavno slučajevima o tržišnim slobodama, kao i slučajevima diskriminacije po spolu koji se tiču nejednake plaće žena i muškaraca. To su naime pitanja koja su izričito uređena Osnivačkim ugovorima, a Sud EU i smije suditi samo o pravu Unije.

No kad je taj Sud razvio učenje da se europsko pravo izravno primjenjuje u članicama i da ono ima prednost pred njihovim nacionalnim pravom, pojavio se mogući problem. Sud EU je naime smatrao da europsko pravo ima prednost čak i nad ustavima članica. No to bi značilo da bi se, teoretski, europskim pravom mogla kršiti temeljna prava koja građani imaju po ustavu svoje zemlje, što se nije se svidjelo tijelima država članica.

Zamislimo situaciju u kojoj treba odlučiti o sukobu tržišne slobode iz Osnivačkih ugovora i temeljnog prava iz nacionalnog ustava, odnosno: s jedne je strane europsko pravo, s druge domaći ustav. Upravo takav predmet je došao pred njemački ustavni sud, koji je sam donio odluku „Solange I“ iz 1970. (a talijanski ustavni sud, zasebno, sličnu odluku „Frontini“). Pritom oni nisu postavili prethodno pitanje Sudu EU o tumačenju, iako bi to trebali jer se radi o europskom pravu.

Ovom presudom je njemački ustavni sud utvrdio da smije preispitivati i kontrolirati europsko pravo kako bi ustanovio je li u skladu s domaćim ustavnim pravom. Razlog je što razina zaštite ljudskih prava na europskoj razini još uvijek nije jednako visoka kao na nacionalnoj razini, tj. da njemački ustav još uvijek pruža višu zaštitu nego europski propisi. Time se usprotivio mišljenju Suda EU da valjanost europskog prava ne ovisi o nacionalnom pravu (jer je pravni poredak Unije zaseban od pravnih poredaka članica). Njemački je sud odbio priznati da je Sud EU iznad njega u pitanjima kontrole nad povredama temeljnih prava, i zaključio da će si ostaviti pravo da preispituje odluke Suda EU toliko dugo dok razina zaštite temeljnih prava ne bude na adekvatnoj razini.

No 16 godina kasnije donosi se presuda „Solange II“ u kojoj je njemački ustavni sud promijenio svoje mišljenje i ustvrdio da je zaštita temeljnih prava sada na adekvatnoj razini, te da nema potrebe za provođenjem dodatnih kontrola, toliko dugo dok razina ostane adekvatna. Što se promijenilo u međuvremenu?

Prvenstveno to da je Sud EU u svojim presudama počeo sve više štititi ljudska prava, a na to ga je navela već presuda Solange I. Kako je to mogao ako temeljna prava nisu izričito navedena u Osnivačkim ugovorima? Sud EU je rekao da ljudska prava čine dio „općih načela prava“ koja jesu navedena kao izvor prava Unije, te da ona predstavljaju zajedničku ustavnu tradiciju svih država članica. Time ih je uključio u izvore prava Unije okolnim putem, a u kasnijim izmjenama Osnivačkih ugovora ta su stajališta Suda EU unesena u Ugovore.

Kad se govori o pitanju ima li prednost ustav države i ustavni sud ili pravo Unije i Sud EU, odgovor može ovisiti o tome koga pitate. Od svoje presude Solange II, njemački ustavni sud prepustio je vodstvo Sudu EU, no ne bezuvjetno ni zauvijek niti u svim područjima. U slučaju da se  utvrdi da je europska razina zaštite opala, njemački sud si načelno zadržava pravo da se vrati na stajalište iz Solange I. Danas imamo i druge primjere gdje si njemački ustavni sud uzima za pravo da ocjenjuje neke europske odluke kad posumnja da možda nisu u skladu s ustavom, npr. odluka o Fondu nove generacije EU za oporavak gospodarstva nakon krize.

Ovakva nesigurnost u to tko ima posljednju riječ sasvim je uobičajena u europskom pravnom poretku. Kad svaka strana tvrdi da je ona nadređena, još uvijek se može naći neki srednji put ako se uzmu u obzir i interesi druge strane. Jedan sudac Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu slikovito je opisao europski sustav sudova rekavši da on nije kao piramida s jednim vrhovnim sudom; više je kao mobil u kojemu plešu različiti dijelovi, nacionalni i europski sudovi.

Dosad smo spominjali uglavnom ljudska (temeljna) prava i slobode. Rekli smo da su ona univerzalna jer se odnose na sva ljudska bića, neovisno o njihovim osobinama.

No postoje i takva prava koja ovise o nekim osobinama poput državljanstva ili mjesta prebivališta. Primjerice, biračko pravo na lokalnim izborima u RH imate samo ako imate prebivalište u toj općini, gradu ili županiji. Dakako, da biste uopće bili birač, uvjet je da imate i državljanstvo RH, no otkako smo postali članica Unije, na lokalnim izborima mogu također birati (i biti birani) državljani svih drugih članica Unije, pod uvjetom da žive u toj općini, gradu ili županiji i tu imaju prijavljeno prebivalište.

Ovo je samo jedan od primjera zabrane diskriminacije po državljanstvu koja je uvedena Osnivačkim ugovorima Unije. Ta je zabrana jedan od najstarijih temelja funkcioniranja Unije, a najvažnija je na gospodarskom polju. Ona znači da članice ne smiju državljane drugih zemalja članica smatrati strancima, nego s njima moraju postupati i priznati im sva prava kao svojim vlastitim državljanima. (Ovo ne vrijedi apsolutno za sva područja, ali vrijedi za veliku većinu situacija. Primjerice, biračko pravo koje smo spominjali odnosi se samo na lokalne izbore, ne i na parlamentarne.)

U praksi stoga u okviru Unije uglavnom nije važno pitanje koje članice je osoba državljanin, nego ima li osoba državljanstvo bilo koje članice, ili samo države nečlanice. Za nečlanice se najčešće rabi naziv „treće zemlje“.

Svaka osoba koja je državljanin/ka bilo koje članice Europske unije istovremeno je građanin/ka Unije. Europsko građanstvo ne zamjenjuje nacionalno građanstvo, već ga nadopunjava, odnosno daje europskim građanima dodatna prava, koja su im zajamčena Osnivačkim ugovorima. To znači da time što ste državljanin države članice EU, automatski ste i „građanin Unije“.

Važno je napomenuti da svaka država članica odlučuje tko su njeni državljani; EU to ne može. Države članice to čine svojim domaćim zakonima.

Europskim građaninom postaje se na dva načina:

a)    tako da država čiji je državljanin stupi u Europsku uniju, ili

b)    tako da osoba stekne državljanstvo neke članice Unije (po pravilima te države).

Prava koja imate kao građanin Unije – sadržana u Lisabonskom ugovoru – jesu ova:

— putovati, raditi ili živjeti slobodno u nekoj drugoj državi članici Unije

— glasovati i biti biran na lokalnim i europskim izborima u zemlji prebivališta

— primiti diplomatsku i konzularnu zaštitu druge države članice kada ste u nekoj trećoj državi (državi nečlanici) u kojoj vaša država članica nema zastupništvo

— pisati europskim institucijama na jednom od njenih službenih jezika te dobiti odgovor na tom jeziku

— podnositi predstavke Europskome parlamentu o predmetima u nadležnosti Europske unije

— podnijeti pritužbu europskome pučkom pravobranitelju protiv lošeg rada administracije u europskim institucijama.

Ali, iako ta prava možda ne dolaze do izražaja u našem svakodnevnom životu, svejedno je važno znati da ona postoje. Ona nisu samo mrtvo slovo na papiru već postojeće obećanje, koje je nama spremna ispuniti ne samo naša mala država, već i svaka članica Europske unije. Ova prava nemaju državljani trećih zemalja. Ona su odraz jednakosti svih građana Unije pred institucijama Unije te izravna veza između pojedinaca i EU.

·       MOGU LI GRAĐANI PREDLOŽITI DA SE DONESU NEKI „EUROPSKI ZAKONI“?

Pravo na obraćanje institucijama Unije ne obvezuje ih ni na što osim da daju odgovor. Unija počiva na predstavničkoj, a ne na izravnoj demokraciji, i odluke donose predstavnici građana izabrani na demokratskim izborima, a ne građani izravno. No postoji način kako da građani utječu na donošenje novih europskih propisa. Posljednjim izmjenama Osnivačkih ugovora u Lisabonu uvedena je 2009. godine Europska građanska inicijativa – ako barem milijun građana iz barem sedam članica skupi potpise za prijedlog europskog propisa, Komisija se njime mora pozabaviti i obrazložiti zašto hoće ili neće pokrenuti zakonodavni postupak.

Iako inicijativa ipak ne obvezuje Komisiju da pokrene postupak, ona je ipak značajno sredstvo utjecaja. Jedna od prvih građanskih inicijativa, Right2Water o uvođenju prava na pitku vodu već je djelomično usvojena, ali ideja ostaje aktualna i kampanja se nastavlja. Pravo na pitku vodu dosad su u svoj ustav unijeli samo Slovenci, a ovime bi ono bilo prošireno na cijelu Uniju. To pravo bi sadržavalo obvezu država i Unije da osiguraju dostupnost vode za piće i higijenu svim stanovnicima u dovoljnoj količini i kvaliteti (danas takva pravna obveza ne postoji) te da javna vodoopskrba ostane s posebnim statusom – da voda ne bude tretirana kao svaka druga roba.

Među trenutno aktivnim europskim građanskim inicijativama su također Freedom to Share o izmjenama autorskog prava kako bi se filmovi, glazba itd. mogli legalno dijeliti u privatne i neprofitne svrhe – primjerice putem Torrenta. Postoji i inicijativa Voters Without Borders koja bi kod biračkog prava ukinula onaj uvjet državljanstva čak i na parlamentarnim izborima. Svi bi europski građani mogli birati žele li glasovati u državi svog prebivališta ili državi svog državljanstva, na svim izborima i referendumima. Time bi recimo za Hrvatski sabor mogao glasovati i neki Francuz, ako živi u Hrvatskoj. Pokretači ove inicijative smatraju da bi to bilo logično, ako već taj Francuz tu plaća poreze, školuje djecu i koristi iste javne usluge; no zasad to ipak nije tako. 

Vjerojatno najvažnije pravo koje imaju europski građani (ali ne i državljani trećih zemalja), pravo je slobodno putovati, raditi i živjeti u svim zemljama Unije. No što točno znači da nam je to slobodno?

U prvim desetljećima EU, sloboda kretanja osoba preko državnih granica odnosila se samo na radnike – uključujući i osobe koje aktivno traže posao, ali ne i recimo na studente, umirovljenike ili osobe koje bi htjele samo živjeti u drugoj članici. Sloboda kretanja radnika znači da države ne smiju diskriminirati državljane drugih članica u odnosu na svoje državljane – ali samo u vezi sa zapošljavanjem, plaćom i ostalim uvjetima rada i zaposlenja.

To je jedna od četiri „tržišne slobode“ koje su omogućile povezivanje europskih gospodarstava i stvaranje jedinstvenog unutarnjeg tržišta Unije. Ostale tri su:

·       slobodno kretanje robe,

·       sloboda pružanja usluga i poslovnog nastana,

·       sloboda kretanja kapitala.

Slobodno kretanje robe podrazumijeva da su carine, kvote i slične mjere između država članica ukinute i zabranjene za ubuduće. 

Sloboda kretanja radnika odnosi se na osobe koje se žele zaposliti kod poslodavca u drugoj državi članici, a sloboda poslovnog nastana na osobe koje žele same pokrenuti posao u drugoj članici, tj. trajno i neprekidno obavljati gospodarsku djelatnost. 

Sloboda pružanja usluga je slična, samo nema trajnosti, nego se usluge nude i pružaju povremeno (a poslovni nastan ostaje u državi podrijetla). 

Sloboda kretanja kapitala odnosi se na ukidanje ograničenja i troškova koji obično postoje u prekograničnom poslovanju (npr. pri kupovini nekretnina, kreditiranju poduzeća ili trgovanju na burzi).

Ove četiri ekonomske slobode postoje još od 60-ih, ali se još uvijek produbljuju i usavršavaju. Bilo je potrebno mnogo usklađivanja kako bi one doista zaživjele u praksi, primjerice, članice su morale donijeti mnoge propise o međusobnom priznavanju diploma i kvalifikacija. Važan korak u gospodarskom povezivanju Europe bilo je dovršavanje unutarnjeg tržišta 1992. godine – prostora na kojem doista vrijede ove ekonomske slobode i koje stoga pruža nove i neslućene poslovne mogućnosti. Danas se pak dosta radi na ostvarivanju jedinstvenog digitalnog tržišta, kako bi se u cijeloj Uniji bolje uredila i razvila e-trgovina i istovremeno smanjila birokracija (preko e-uprave i digitalizacije javnih službi).

Sloboda kretanja i boravka u drugoj članici za svakog građana Unije (dakle ne samo za radnike) nešto je novijeg datuma. Ono je temelj europskog građanstva uvedenog 1992. kad je i nastala Europska unija (uz dotadašnju Europsku zajednicu, koja se poslije „utopila“ u EU). To je pravo slobodno se kretati i boraviti na teritoriju drugih država članica.  Danas se ono proteže na članove njihove obitelji čak i kad ti članovi nisu građani EU. Što ono točno podrazumijeva?

·       Boravak kraći od tri mjeseca – jedini je uvjet valjana osobna iskaznica ili putovnica.

·     Boravak dulji od tri mjeseca – za radnike nema dodatnih uvjeta, ali za nezaposlene osobe i njihovu obitelj postoji uvjet: moraju imati zdravstveno osiguranje i dovoljno financijskih sredstava da ne bi postali teret socijalnim službama članice u kojoj borave (dakle moraju dokazati da imaju dovoljno novca da im država članica u koju su došli neće morati plaćati socijalnu pomoć i slično).

Države članice mogu protjerati građane Unije ili članove njihovih obitelji samo radi zaštite javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja. Postoje i mjere koje onemogućavaju sklapanja braka iz koristi i drugih zloporaba prava. No ako te osobe zakonito borave u drugoj članici tijekom pet godina, stječu pravo na stalni boravak koje više ne podliježe nikakvim uvjetima. Za osobe koje nisu ni građani Unije ni članovi njihove uže obitelji vrijede posve druga pravila: zajednička pravila o imigraciji (zakonitoj i nezakonitoj) koja su povezana s upravljanjem vanjskim granicama.

Paralelno s razvojem EU no izvan njenih institucija sklopljen je Šengenski sporazum (potpisan u gradiću Schengenu) koji osniva tzv. Šengenski prostor. To je područje na kojemu su kontrole prelaska granica za državljane članica Unije svedene na minimum, što posebno olakšava putovanja mnogim turistima i poslovnim ljudima.

Danas samo četiri države članice Europske unije nisu dio Šengena: Irska, koja želi sama upravljati svojim graničnim prostorom s Ujedinjenom Kraljevinom, te Bugarska, Rumunjska i Cipar, koje trebaju postati dio Schengena. Schengenu su se priključile i četiri države izvan Europske unije: Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn.

Građani mogu živjeti, studirati, raditi i provoditi svoje umirovljeničke dane bilo gdje u Europskoj uniji zahvaljujući slobodi kretanja građana Unije, no jednostavan i brz prelazak državne granice omogućava im Šengenski sporazum. Prema procjenama, dnevno preko unutarnjih granica Unije putuje oko 3.5 milijuna stanovnika država članica.

Ukidanje prepreka na unutarnjim granicama Unije za sobom nužno povlači i zajedničko upravljanje vanjskim granicama. Ako ukinemo kontrole na unutarnjim granicama tako da putnici i roba mogu prehodati od Portugala do Finske bez da ih itko išta pita, onda moramo tim bolje kontrolirati tko uopće ulazi u Uniju iz trećih zemalja.

Najvažniji dokument pritom je Zakonik o šengenskim granicama koji uređuje pravila o prelasku vanjskih granica, ali također i uvjete pod kojima se mogu privremeno provoditi kontrole na unutarnjim. Države članice imaju obvezu provjeriti u bazama podataka (Šengenskim i INTERPOL-ovim) podatke o svakoj osobi kad ona ulazi ili izlazi iz Šengenskog prostora, neovisno ima li pravo na boravak ili nema, i neovisno je li granica zračna, morska ili kopnena.

Za borbu protiv prekograničnog kriminala i terorizma iznimno je važna baza podataka koja se zove Šengenski informatički sustav (SIS) koji ima preko 80 milijuna upozorenja o traženim ili nestalim osobama i predmetima. Unija potiče suradnju između policija i kaznenih tijela svih članica kako kriminalci ne bi mogli jednostavno „zbrisati preko granice“, pri čemu je vrlo važno i povezati informacije. Zato je SIS uspostavljen, ali se i stalno nadograđuje i potpomaže drugim informacijskim sustavima.

Europska unija, najprije osnovana s idejom ekonomske suradnje između država osnivačica, prerasla je u političku, društvenu, socijalnu i životnu zajednicu velike većine europskog kontinenta. Otkako je EU uspostavljena 1992. godine, svaki državljanin svake članice Unije automatski ima i status građanina Unije. Taj status daje neka dodatna prava koja nemaju ljudi koji nisu državljani članica.

Od njih je najvažnije pravo slobodno se kretati i boraviti u svim državama Unije. To olakšava i uspostava Schengenskog prostora u kojem su minimalne kontrole na unutarnjim granicama pa građani Unije mogu putovati kroz veći dio EU bez putovnica i zaustavljanja radi provjere na granicama. Građani Unije mogu turistički boraviti u drugoj državi članici do tri mjeseca bez ikakvih uvjeta, a uz neke uvjete i duže.

Ako pak žive u drugoj državi članici zbog radnog odnosa, s njima treba postupati jednako kao i s građanima te države. Poduzetnici imaju pravo osnivati poslovne subjekte u bilo kojoj državi članici. Lakše je i jeftinije izvoziti robu i prodavati je u inozemstvu nego prije, jer su ukinute carine i ostali novčani tereti.

Te četiri tržišne slobode (sloboda kretanja robe, kapitala, radnika i pružanja usluga) čine temelj zajedničkog europskog unutarnjeg tržišta, na kojem vladaju najviši standardi kvalitete i zaštite sigurnosti, zdravlja i okoliša. Upravo zbog zajedničkog tržišta Europa je značajan igrač na globalnoj sceni i poželjan trgovinski partner najvećim silama.

Europska unija nije stvorena da se države u njoj izgube i utope, nego da bolje surađuju. Europsko građanstvo ne zamjenjuje nacionalno građanstvo, već ga nadopunjava i oplemenjuje. Prava koje ono donosi jedan su od važnih temelja slobodne i demokratične Europe u kojoj je svatko ravnopravan, neovisno o državljanstvu. 

Ćapeta, T., Rodin, S., Osnove prava EU, Narodne novine, Zagreb, 2018.

Jelovčić, A., Horvat, M., Munta, M., Vidačak, I., Ćelap, K., Dumančić, L., EU pismenost: Učimo o Eu,  Zagreb, 2018.

Puhovski,T., Europska unija i kako podučavati o njoj, (2010.), Zagreb

Informativni članci o Europskoj uniji, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/section/189/unutarnje-trziste

Jedinstveno tržište, opća pravila i strategije, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/2401.html

Osnove sustave Europske unije, dostupno na: https://uprava.gov.hr/osnove-sustava-europske-unije-12704/12704

Povelja Europske unije o temeljnim pravima, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:12016P/TXT&from=RO

Schengen, vodič kroz Europu bez granica, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/news/hr/headlines/security/20190612STO54307/schengen-vodic-kroz-europu-bez-granica

Unutarnje tržište Europske unije, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/summary/chapter/internal_market.html?locale=hr&root_default=SUM_1_CODED%3D24