Nije nužno naglasiti koliko je euro utjecajna valuta. U optjecaju je još od 2002. godine, a koristi ga 19 država članica s ukupno više od 340 milijuna ljudi (Hrvatska je od 2023. godine postala dvadeseta članica). Time opravdava svoje mjesto kao druga najvažnija svjetska valuta nakon američkog dolara. Praktičnost eura vidi se u tome što građani više ne moraju pretvarati primjerice njemačke marke u francuske franke svaki put kad žele trošiti preko granice, a to onda pomaže europskoj integraciji. Države koje su uvele euro nazivaju se skupno „eurozona“ ili „europodručje“.

Teoriju o tome zašto bi se uopće uvela zajednička valuta iznio je Robert Mundell te za svoj rad dobio Nobelovu nagradu. Njegova je glavna ideja da bi države ostvarile maksimalnu korist od uvođenja iste valute ako imaju sličnu ekonomsku strukturu te izgrađen sustav slobodnog kretanja robe, usluga, rada i kapitala. Države Unije požurile su u devedesetim godinama pripremiti sve kako bi čim prije ispunile cilj uvođenja zajedničke valute.

Neko vrijeme, do početka 2002. godine, cijene su se izražavale paralelno u domaćoj valuti i u euru s ciljem da se svi naviknu na euro. Nakon toga, ostale valute otišle su u zaborav. Ipak, pokazalo se da to zapravo može donijeti nove probleme, a euro je već 2011. godine doživio svoju prvu krizu. Da bismo shvatili što je pošlo krivo, trebamo znati ponešto o makroekonomiji, to jest ekonomiji na razini država.

Kad govorimo o gospodarskoj politici svake moderne zemlje, ona ima dvije „ruke“, a to su:

— monetarna politika, koju vodi središnja banka kako bi postigla stabilnost cijena i druge ciljeve, primjerice određivanjem visine kamatnih stopa i količine novca u optjecaju

— fiskalna politika, koju vodi vlada: način kako se prikuplja i kako se troši javni novac, kao što je uređivanje s jedne strane raznih poreza te s druge strane javnih izdataka za školstvo, zdravstvo, sudstvo, mirovine i sve ostalo što država plaća.

Uvođenjem eura države su počele voditi zajedničku monetarnu politiku na razini Europske središnje banke. No u fiskalnoj politici su i dalje ostale samostalne te dosta različite, posebice ako se gleda jug i sjever Europe. Grčka je primjerice vodila sasvim drukčiju fiskalnu politiku od Njemačke, a imale su istu valutu i monetarnu politiku. Pokazalo se da zapravo nisu bile ispunjene pretpostavke koje je Mundell naveo kao potrebne da bi se od zajedničke valute dobila maksimalna korist: ekonomska situacija u raznim državama nije bila dovoljno slična.

U 2000-itim godinama došlo je do porasta javne zaduženosti u nekim zemljama od kojih se ističe Grčka koja je snažno osjetila problem nelikvidnosti. Problemi su se dalje redali u Irskoj, zatim Portugalu, s daljnjom mogućnošću širenja na Italiju i Španjolsku.

Kako najjednostavnije razumjeti uzrok krize i prezaduženosti? Ukratko rečeno, puno proizvoda se uvozilo u države (tj. kupovalo se od drugih država), a malo se izvozilo tj. prodavalo. Domaća potrošnja bila je u dugom razdoblju znatno veća od proizvodnje.

Da pojednostavnimo, zamislimo dvije države kao dva voćnjaka jabuka. Naša država zasadila je tri stabla jabuka, a osim svojih uzima i jede jabuke od susjeda s njegova četiri stabla. Naravno, bit ćemo mu dužni. Ako to radimo jako dugo bit ćemo u velikom problemu, tj. naš dug će se stalno povećavati. Još, ako su tuđe jabuke ukusnije i bolje, svi ćemo htjeti trošiti tuđe umjesto svojih koje onda nazivamo – nekonkurentnim, što znači da se ne mogu natjecati (na tržištu) sa susjedovim jabukama.

Da nije uvela euro, Grčka bi u situaciji velikog duga mogla koristiti klasične metode monetarne politike da ublaži krizu. No kako nijedna država eurozone ne može samostalno oblikovati monetarnu politiku, morala se tada koristiti drugim metodama koje za sobom povlače određene političke i socijalne rizike. Morala je povećati svoju produktivnost povećanjem dobi za odlazak u mirovinu, povećanjem radnog vremena i sličnim metodama koje uzrokuju nezadovoljstvo stanovništva.

Zbog svega toga pokrenut je program pomoći zaduženim zemljama te je osnovan fond za stabilizaciju eura kako bi se pomoglo zemljama koje su se najviše zadužile. Zemlje eurozone jamčile su za posuđen novac solidarno – što znači da su sve zemlje eurozone jednako odgovorne za posuđen novac. Iako je zadatak bio smanjiti zaduženost, došlo je do kontraefekta te se zaduženost proširila i na druge zemlje. U makroekonomiji stvari često ne idu po planu. Ipak, Europa je u narednim godinama prebrodila veliku krizu.

Fond za stabilizaciju eura bio je samo kratkoročno rješenje – zamišljen je kao privremen te je istekao već 2013. godine. Zbog toga je ustanovljen trajni fond za zaštitu eura pod nazivom Europski stabilizacijski mehanizam (ESM). Njime se mogu dati zajmovi ili financijska pomoć državama članicama eurozone ako se nađu u velikim financijskim poteškoćama, no pod strogim uvjetima i jedino ako ti problemi prijete da se preliju na druge članice. Osim toga, od te velike krize uveden je europski semestar – postupak u kojem države članice svake godine usklađuju svoje ekonomske politike, a Komisija budno pazi na ekonomske parametre u svakoj.

Mnogi smatraju da je eurozona danas mnogo otpornija na ekonomske šokove poput krize iz 2009. godine, budući da su otad uvedena stroža pravila i uspostavljeni fondovi za spašavanje poput ESM-a. Ipak, euro i dalje može biti faktor ekonomske nestabilnosti upravo zato što je zajednička valuta raznolikih država koje ne vode istu fiskalnu politiku. U budućnosti nas stoga očekuje još rasprava o tome treba li ekonomsko djelovanje članica eurozone biti usklađenije i kako to postići, ili možda stabilnost eurozone treba osigurati drugim načinima.

Svi smo svjesni (iako možda ne dovoljno) kako svakodnevno sve više zagađujemo i štetimo našem planetu. To nas je dovelo do nove krize: situacije neizbježnih posljedica po okoliš koje sada možemo samo pokušati ublažiti. Upravo to je cilj EU. Od emisija stakleničkih plinova, što uzrokuje porast globalnih temperatura, nastoji se prijeći na čisto, niskougljično i održivo gospodarstvo.

Već postajemo svjedoci mnogih posljedica viših prosječnih temperatura: jače i češće ekstremne vremenske neprilike poput poplava, suša i oluja. Osim što mogu dovesti u opasnost ljude, vrlo lako mogu ugroziti proizvodnju hrane te dovesti do nestašice vode. Iz navedenih razloga odlučeno je da se prosječno povišenje globalne razine temperature mora zadržati na razini koja je manja od 2°C iznad razine u predindustrijskom razdoblju. Strategija za prilagodbu promiče mjere izgradnje infrastrukture za obranu od poplava, razvoj poljoprivrednih kultura otpornih na sušu te potiče izmjene propisa o gradnji.

Zbog svih nastojanja EU za poboljšanjem ove situacije porasla je potražnja za čistim tehnologijama, modernizirana je industrija te se stvaraju tzv. zelena radna mjesta, dakle takva kakva ne utječu negativno na okoliš. Najveće probleme vezane za klimu susrećemo u pogledu potrošnje te su stoga mjere uključene u sve glavne programe Unije. EU je uložila čak 20% proračuna za razdoblje 2014. – 2020. godine u inicijative za poboljšanje klime.

EU je na globalnoj razini najveći pokretač u borbi s klimatskim promjenama te si uzima za cilj postati prvi klimatski neutralan kontinent u svijetu do 2050. godine. To znači da te godine u Uniji ne bi trebalo biti neto emisija stakleničkih plinova. Europska komisija, kao „vlada“ EU, predstavila je Europski zeleni plan. Uspjeh ovog plana nije zagarantiran te se zbog cijene „zelenog“ načina života često smatra preambicioznim. Svi se možemo složiti da je ova inicijativa nedvojbeno veliki izazov – izvediv ili ne? Ostat će neodgovoreno pitanje do 2050. godine.

Kao temelj klimatske politike predstavlja se:

— sustav EU za trgovanje emisijskim jedinicama te

— pronalazak najisplativijeg načina za smanjenje emisije iz industrije, elektrana te zračnog prometa koji se odvija unutar granica EU.

Sve su zemlje članice na nacionalnoj razini počele djelovati u okviru smanjenja emisija u ostalim sektorima poput poljoprivrede, građevinarstva te svih vrsta prometa. Bitno je da svaka zemlja ulaže i obraća pozornost na svoju politiku te ju u najvećoj mogućoj mjeri prilagodi zelenom planu kako bismo uspjeli ostvariti ovaj cilj. Dakle, s ovom krizom pokrenutom neprekidnim zagađivanjem okoliša borit ćemo se još dugo, a odgovornost je na svakome od nas.

Svaka država članica ima pravo izaći iz EU. Ali, činjenica da postoji takva mogućnost nipošto ne znači da je izlazak iz EU jednostavan. To je vidljivo iz prvog primjera – istupanja Velike Britanije (preciznije UK-a) iz Unije koje se naziva Brexit. Dugotrajan proces pregovora trajao je godinama, a ni sad sve stvari nisu jasne. Glavni su razlozi nesuglasice oko ribarenja u Sjevernom moru, sloboda useljavanja za građane EU, kompliciran slučaj uređenja Sjeverne Irske, uloga europskog prava te sprječavanje stvaranja nejednakosti u okviru tržišnog natjecanja.

Što UK gubi i dobiva izlaskom? Neke beneficije koje je Ujedinjeno Kraljevstvo uživalo za vrijeme članstva u EU su korištenje tržišta EU bez plaćanja posebnih poreza te slobodno kretanje građana bez dodatnih procedura u svrhu putovanja, studiranja ili posla. To će sve nestati u dosad poznatom obliku za njegove građane. S druge strane, dobit će slobodu da bez dogovora s ostalim članicama Unije sklapa sporazume o vanjskoj trgovini s drugim državama svijeta. To je sloboda koju neki smatraju vrijednom odricanja ostalih prava i prilika koja pruža Unija.

Koje su posljedice za EU? Prvo i najočitije, izgubila je velik dio prihoda snažne zemlje koja je dosta doprinosila proračunu. Taj nedostatak pao je na druge zemlje članice koje moraju znatno više doprinositi. Ostale posljedice ovisit će o krajnjem dogovoru kad se urede sva pitanja vezana za buduće međusobne odnose.

Najjednostavnije gledajući – EU gubi jednu članicu, a UK gubi snažnu vezu s njih 27. Budućnost će pokazati nalazi li se uspjeh u manjoj ili većoj uzajamnoj suradnji, ali je zbog Brexita svakako došlo do još jednog potresa s kojima se Unija morala suočiti. No čini se da EU može uspješno funkcionirati čak i bez jedne tako velike članice.

Osim mogućnosti izlaska država iz EU, postoji mogućnost ulaska – proširenja Unije, što je znatno češća pojava. Od samoga osnutka EU promiče svoje vrijednosti diljem kontinenta te nastoji napredovati i održavati mir. Unija se tijekom svog postojanja proširila s početnih 6 na današnjih 27 zemalja. Mogućnost članstva nudi se zemljama koje su „susjedi“ Europske unije. Njenim potencijalnim članicama to daje poticaj na provedbu demokratskih i gospodarskih reformi.

Zašto bi one to napravile? Postoji znatno veća solidarnost između građana država koje jesu članice Unije. Također, na EU se često gleda kao na izvor povećanja općeg blagostanja u društvu. Privlačan faktor je i činjenica da EU ne pokušava sasvim promijeniti državu, nego upravo suprotno – nastoji očuvati raznolikost.

Kako i koje zemlje se mogu priključiti EU? Mogu se priključiti sve europske zemlje podnošenjem zahtjeva za članstvo, ako poštuju demokratska načela Unije. Bitno je naglasiti da proces priključivanja nije jednostavan jer zemlje mogu postati članice samo ako ispune sve uvjete za pristupanje.

Tri su ključna kriterija koja EU postavlja. Prvi kriterij je politička stabilnost. Ona se ogleda kroz osiguravanje demokracije, vladavine prava, zaštitu ljudskih prava i poštovanje i zaštita nacionalnih manjina. Sve navedeno zapravo predstavlja temeljne vrijednosti EU. Drugi kriterij je funkcionalnost tržišnog gospodarstva i sposobnost nošenja s konkurencijom i tržišnim silama unutar EU-a. To je prilično logično s obzirom na to da EU ima i svoje jedinstveno tržište za radnike, robu, usluge i novac. Zadnji ključni kriterij je sposobnost preuzimanja obveza koje članstvo nosi kao što su prihvaćanje ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije odnosno sposobnost države članice da pravila i politike Unije provodi u stvarnosti.

Nakon završetka svih reformi i ispunjavanja kriterija te nakon što se propisi države kandidata usklade s pravnom stečevinom Unije, dakle kad pregovori uspješno završe, država će pristupiti EU ako se s time slože sve trenutne članice.

Koje su zemlje trenutni kandidati? Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Turska (a Kosovo još ima status potencijalnog kandidata).

Tursku gledamo kao najvažnijeg partnera EU u pogledu migracija, borbe protiv terorizma, energije, prometa, gospodarstva i trgovine. Ipak, članstvo Turske nije izgledno jer su pregovori o pristupanju naišli na mnogo barijera u pogledu temeljnih vrijednosti i načela EU.

Pogledom na stanje u zapadnom Balkanu očito je da ni jedna zemlja kandidatkinja trenutno nije spremna pristupiti EU. Ipak, taj proces traje, na čemu posebno nastoji raditi Hrvatska, koja je za vrijeme svoga predsjedanja Unijom u prvoj polovici 2020. godine održala Zagrebački samit između 27 članica Unije i šest zemalja zapadnog Balkana. S njega je poslana snažna poruka o europskoj perspektivi tih zemalja.

Što je sa susjedima koji ne pokušavaju postati kandidati? EU razvija europsku politiku susjedstva kao element svoje vanjske politike. Unija nastoji razvijati zajedničke interese s partnerskim zemljama i stabilizaciju regije u političkom, gospodarskom i sigurnosnom smislu. Koje su to zemlje partneri? To je 16 najbližih zemalja istočno i južno od Unije (npr. Armenija, Gruzija, Azerbajdžan, Egipat, Izrael, Jordan, Alžir, Sirija, Tunis itd.).

Stoga, iako je EU prošla kroz krizu s izlaskom Velike Britanije, još uvijek postoji poprilična lista zemalja kojima je EU privlačna opcija za suradnju ili uključenje.

Europska unija kao da neprestano prolazi kroz neku krizu. Gledano iz šire perspektive, od samog nastanka Unije do danas, prošla je ona kroz mnogo kriza, od kojih su mnoge danas zaboravljene. Svaka od gore navedenih tema potencijalna je prekretnica i snažno utječe na viđenje budućnosti EU svakoga od nas. Ima li EU smisao? Toliko je različitih razmišljanja, puno dubljih od jednostavnog: ZA – PROTIV.

Sasvim sigurno doći će do promjena, do preoblikovanja, preusmjeravanja fokusa, prenamjene sredstava i svakog drugog „pre“. Možda će vrijediti ona poznata poslovica „Što te ne ubije, to te ojača“. Jer unatoč tome što svatko prvo gleda kako spasiti svoju državu, ako je ikako moguće, također će pomoći drugima jer smo na mnogo načina međuovisni i postoji potreba za suradnjom.

EU je dosta brzo od ideje postala stvarnost, stvorila svoje institucije, poseban pravni poredak, nove propise i njihovu hijerarhiju, razradila zakonodavni postupak i proračun te uvela status građanina Unije za sve nas koji smo državljani neke od članica Unije. Logično je s obzirom na različitosti očekivati probleme koji će dovesti do kriza. Ipak, zajednička želja za suradnjom i očuvanjem temeljnih vrijednosti zasad je prevladala. Dokle god postoji takav interes, dramatičan raspad EU koji je do sada predviđan nebrojeno puta, ostat će najvjerojatnije samo nečije predviđanje.   

Babić, Mate. "Kriza eura 2010." Obnovljeni život, vol. 66., br. 2., 2011, str. 251-267. https://hrcak.srce.hr/67993.

Babić, Mate. „Koliko je ozbiljna kriza eura“. Informator, vol. 60., br. 6045.,11. veljače 2012. https://informator.hr/strucni-clanci/koliko-je-ozbiljna-kriza-eura

Barigazzi, Jacopo i dr. „11 policy problems on the EU’s fall agenda.“ Politico, 1. rujna 2020. https://www.politico.eu/article/11-policy-problems-on-the-eu-fall-agenda-2020/

Europska komisija: Europski plan oporavka. https://ec.europa.eu/info/strategy/recovery-plan-europe_hr

Europska unija – Što je i što čini; Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije, 2022. https://op.europa.eu/webpub/com/eu-what-it-is/hr/#economy

Szucs, Agnes. „20 challenges awaiting EU in 2020.“ Anadolu Agency, 2. siječnja 2020. https://www.aa.com.tr/en/europe/20-challenges-awaiting-eu-in-2020/1690153